Ne samo Hajduku, nego cijelom hrvatskom sportu, za početak treba netko kao Vince Lombardi, koji je rekao da pobjeda nije najvažnija nego jedino za što se igra. Pri čemu se čast podrazumijeva. Idealan maneken za to je Ante Kostelić. Odakle je krenuo, mogao je cijeli život biti sedmi, jedva se dočepati druge vožnje, ili, najgore, biti drugi, ali moralni pobjednik.

Dalje, legende... Ako su kriterij za posao zasluge za klub u prošlosti, jadna majka klubu koji legendama da posao samo da bi navijači bili sretni. Da bi se po birtijama pričalo da vidi ti našeg kluba, kako se brine o legendama. U mojih gotovo dvadeset i pet godina novinarstva, većina tih legendi je po bircevima i restoranima oko stadiona do besvijesti mogla pričati kako su nekoć bili veliki, dosta ih je moglo ohoho popiti, pa bi i popilo, ali niti je tamo bilo kuženja kamo svjetski i nacionalni sport idu, niti kamo ide biznis. Pa su i rezultati bili otprilike takvi. S tim da, kako god okreneš, netko mora biti prvak, netko jednostavno mora osvojiti kup, raspravljalo bi se o tajnama njegova uspjeha. Ali vrlo kratko. Ne bi stigao ni dvije teze odraditi, a slavljenik bi izgubio u nekom kukuruzištu, stigla bi ga realnost da nikakve tajne nema.

Da prvih jedanaest repke ili kluba biraju djeca, ili ne bi bilo razlike, ili bi razlike u momčadi bile minimalne. Da prvoga ili prvih pet vodstva saveza ili kluba biraju djeca ili odrasli laici, razlike bi bile točno tolike kolike su razlike u uspješnosti saveza i klubova istih ekonomskih mogućnosti.

Često spominjem Celtic. Ako nije veći od Hajduka, ili bilo kojega kluba bilo koje države, tu su negdje. E, pa, europski prvak, čovjek kojega je more ljudi s aerodromske piste u transu na ramenima nosilo, radi kao oružar. Bi li trebao biti predsjednik kluba, direktor ili što već jer je legenda? Ili je bolje da mu se aktualna generacija klanja jer je on bio klasa kakva oni nikad neće biti, i povremeno dodijeli kakav pokal, a djeca mu se dive?

Hrvatski sport se pod hitno mora riješiti nostalgije za socijalizmom.