Kako sada stvari stoje, crvena petokraka još uvijek je najveća provokacija u ovoj državi.

Zbog nje izbijaju ulične demonstracije, vade se nacionalistička i filoustaška obilježja, a oglašavaju se čak i ministri u Vladi, koji vade svakakve argumente protiv petokrake. Bez ijedne olakotne okolnosti. Ili "dvostruke konotacije".

Možda bi se, na prvi pogled, reklo da crvena petokraka u sklopu instalacije "Spomenik crvenoj Rijeci", postavljena prije nekoliko dana na krov Riječkog nebodera, nije pretjerana hrabrost u gradu koji se smatra (zadnjom?) utvrdom ljevice, socijaldemokracije, neki bi rekli o komunističke nostalgije.

Veća bi hrabrost bila zvijezdu nakalemiti na zgradu u Zadru ili Splitu.

Na petokraku desničarenjem

Ali čak i takav potez izazvao je žestoke reakcije. Braniteljske udruge, kao po uvjetovanom refleksu, isukale su hrvatske zastave, one kojih ne bi bilo da nije bilo crvene petokrake u Drugom svjetskom ratu, navukle HOS-ove majice i krenule u pohod protiv petokrake.

A taj pohod protegao se i do Banskih dvora.

Ministar Oleg Butković  poručio je da "ne podržava ovakve kvaziumjetničke anakronizme koji simboliziraju 'spomenik jednom vremenu koje je iza nas'". "To vrijeme ide kraju", napisao je Butković na Twitteru, "a konačni kraj će se dogoditi na lokalnim izborima sljedeće godine".

Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek bila je opširnija. 

Prvo je prigovorila zbog navodnog kršenja zakona prilikom postavljanja instalacije, a onda osudila "primarno političku akciju koja za cilj ima poticati ideološke sukobe u društvu, suprotno ulozi kulture koju razumijemo kao suradnju kroz dijalog, kao važan kohezivni socijalni element".

Nema konteksta

I tako, nema "dvostrukih konotacija". Nema čak ni priznavanja kulturnog konteksta, umjetničke slobode, hrvatskog antifašizma, socijalne pravednosti na koju se poziva autor, nema ni priznavanja godišnjice ZAVNOH-a kada je Rijeka pripojena Hrvatskoj u čije ime se tu petokraku sada ruši.

Nisu ministri za petokraku našli niti jedno opravdanje ili makar "olakotnu okolnost", kakve inače pronalaze za ustaška obilježja, ZDS, ustaško U, ustaške velikane i slično.

Tada pronalaze opravdanja u smislu "dvostrukih konotacija" iz Domovinskog rata, u vidu svečanih komemoracija na kojima se ističe grb s ustaškim pozdravom, pa se govori o tome da je to samo pjesma ili koncert, pa da je to samo utakmica i proslava pobjede nogometaša, pa da je to izraz domoljublja, čak i katoličanstva.

Nijedna lijepa riječ

Sada, za crvenu petokraku ministri nisu pronašli niti jednu lijepu riječ. Dapače, brusili su retoričke noževe kako god su stigli.
Time su još jednom potvrdili kako je crvena petokraka u HDZ-ovoj Hrvatskoj još uvijek najveća provokacija. A njezino isticanje vrhunska hrabrost.

Za ustaška obilježja često se govori da su bila integralni dio Domovinskog rata, ali za crvenu petokraku iz Drugog svjetskog rata taj argument ne vrijedi. Iako se pod petokrakom oslobodio onaj teritorij koji se u Domovinskom ratu branio. I to pod obilježjima režima koji je hrvatski teritorij ustupio Italiji.

Tuđmanova petokraka

I nitko od velikih hadezeovaca nije smogao hrabrosti spomenuti da je i Franjo Tuđman ratovao, a potom i služio pod crvenom petokrakom. Pa makar bi to mogla biti jedna olakotna okolnost. Ali tko se usudi to spomenuti?

I tako, sve je postavljeno naopako.

Ili u kontekstu HDZ-ove Hrvatske, zapravo jedino ispravno.

Petokraka se smatra isključivim zlom, neovisno u kojem kontekstu se predstavlja, dok se za ustaška obilježja, ona koja vise na svakoj fasadi, uklesana su na spomenicima i spomen-pločama, vire iz naziva ulica ili odjekuju koncertima i stadionima, pronalaze svakakva opravdanja.

U zemlji u kojoj se ustaštvo nastoji normalizirati potpuno je logično da je crvena petokraka najveća provokacija.