Tko bi gore prošao? Premijer Andrej Plenković ili Mostov zastupnik Nikola Grmoja? Ja stavljam lovu na ostrašćenog Plenkija. Ima premijer duže ruke, veće je mase, bio je sasvim izvan sebe, spreman na udar. Razdrljene kravate i malo raskopčane košulje. Pa da ga je niži Grmoja, nekim slučajem, i prvi dohvatio, ne bi Plenki pao. Dapače. Išao bi dalje. Kao ruski tenk. Bez ikakve sumnje. A nimalo briselski. Ovakvi susreti nisu baš uobičajeni u Saboru. Naš je parlament prije svega utočište lijenih rasprava, loših ideja, lažnog i friziranog domoljublja...

Većina je to ljudi koji su se uljuljkali u svoje raskošne benefite i više ih ništa nije zaista briga. Boris Rašeta je jednom rekao: “Plenković može sve osim jednog. Ne može skupiti potpise za raspuštanje hrvatskog parlamenta prije izbora”. Nitko neće svjesno pobjeći od lagodna života na Markovu trgu. Nisu ludi.

Ovo malo iskrica i nježna najava fizičkog obračuna samo su podsjetnik da Sabor ipak postoji. Da tamo ipak ima nekog života. Nije crvena površina Marsa. Pa makar kad se dovikuje o premijerovoj anemiji i uroti sa Srbijom. I kad to nema baš veze s nekim akcijama za boljim životom građana Hrvatske. Kao po zapovijedi, svi su ministri stali iza svojega šefa nakon “near missa” s Nikolom Grmojom.

Takvo natjecanje u dodvoravanju Andreju Plenkoviću usporedivo je jedino, već zaboravljenom, epskom divljenju Antuna Vrdoljaka prema dr. Franji Tuđmanu. Malo je ljudi tad Vrdoljaka smatralo sasvim ozbiljnim. Pa ni dr. Tuđman. Kažu Plenkijevi ministri otprilike ovako: “Grmoja je laka koraka, hitno je kliznuo iz Sabora, dobar atletičar...”. Partijska direktiva pokreće sve HDZ-ovce. Sretni su kad udovolje šefu. Najsretniji.