Puno se ovih dana govorilo i pisalo o tome kako na Jadranu dramatično nedostaje radnika i da je veliko pitanje kako će se turistički sektor ove godine izvući. Zbog toga su se svi digli - poslodavci, sindikati, ugostitelji...
Svi osim Vlade, koja je spustila rampu na kvotu za strane radnike i poručila poslodavcima u turizmu da zaposle umirovljenike i ljude s burze. Samo potpunim diletantima to može pasti na pamet, a ako netko misli da će manjak od nekoliko tisuća stručnih radnika pokriti umirovljenicima, najbolje mu je da se vrati u prvi razred osnovne škole i krene ispočetka.
Priču o manjku sezonskih radnika ne možemo svoditi samo na konobare, kuhare i sobarice, iako stoji da se njih najviše traži. Ali ako stalno govorimo da moramo podignuti razinu usluge, onda je valjda, barem se nadamo, svima jasno da hrvatski turizam vapi za stručnim ljudima u dijelu luksuznog turizma, u kojem poslodavci traže radnike koji se razumiju u vina, jahte, koji znaju spremiti sto vrsta kave, gin-tonic na tisuću načina itd...
To su poslovi koje ne mogu raditi ljudi koji se sakupljaju po cesti jer nema tko drugi to raditi. Manjak sezonskih radnika je zapravo puno veća tema od nekoliko tisuća radnika kojih nedostaje za ovu sezonu i taj će se problem ponavljati svake godine ako se nešto ne promijeni. Turizam je najveća hrvatska gospodarska grana, od koje cijela Hrvatska praktički živi, i ako želimo da taj turizam raste, on treba postati konkurentniji. Da bi postao konkurentniji, ponuda mora biti bolja nego kod konkurencije, a ne da se krpamo s radnicima.
Osim top stručnjaka, Hrvatska nema dovoljno ni ostalog što bi spadalo u 'top ponudu'. Uz nešto iznimki privatnih investitora koji su uložili u hotele, vile i restorane, sve ostalo spada u prosječnu ponudu zbog koje se nitko neće vratiti u Hrvatsku. Upravo zato i čudi stav vladajućih struktura koji, između redaka, glasi: Snađite se, ne zanima nas!.