Kad su još prije desetak godina Nadan Vidošević, a zatim i Radimir Čačić, govorili da se Hrvatska treba spremiti na veliki uvoz radnika, dočekani su na nož. Sad ono što se do prije godinu dana činilo nevjerojatnim postaje stvarnost.

Do prije godinu i pol su se ograničavale kvote za radnu snagu, borili smo se s nezaposlenošću, a sad uz 185.000 nezaposlenih na burzi rada krećemo u uvoz radnika. Vlada će prvo potpisati sporazume s Bosnom i Hercegovinom, a zatim i s Ukrajinom o uvozu tisuća radnika izvan već rekordne kvote o dozvoli dolaska 31.000 radnika.

Na dolazak stranih radnika ne treba gledati kao na loš potez. Ti ljudi će tu plaćati barem dio poreza, trošiti i odrađivati poslove u hrvatskoj proizvodnji.

U Ukrajini je prosječna plaća 1760 kuna, a u BiH je 3480 kuna. U Hrvatskoj je 6000 kuna, ali 60 posto radnika prima ispodprosječnu plaću. Nije žalostan uvoz radne snage i tu ne treba biti licemjeran jer su generacije Hrvata otišle u gastarbajtere. Sad će Ukrajinci dolaziti k nama trbuhom za kruhom.

Žalosno je što smo kao država u zadnjih četvrt stoljeća mogli postati zemlja s visokim standardom. U kojoj se cijeni struka, inovativnost. Država koja je razvila sve svoje ratom poharane krajeve, razvila poljoprivredu, turizam, industriju. Imamo mogućnosti za sve grane, a iskorištavamo ponajviše samo turizam. Žalosno je da mladi, pokazalo je i posljednje istraživanje, iz zemlje ne odlaze samo zbog znatno većih plaća. Oni su spremni otići tisuće kilometara od kuće da žive u uređenijem društvu. Spremni su plaćati poreze drugoj državi ako znaju da su oni pravedno razdijeljeni i da će od toga imati koristi. Ne žele gledati stranačka uhljebljivanja, puste ideološke rasprave i raditi za crkavicu.

A poslodavci tvrde da mogu ponudi “crkavicu” jer im država nabija prevelike namete. I na kraju, najžalosnije je da su svega ovoga svi svjesni u politici. A nisu učinili gotovo ništa da to promjene.