Novi dan, nova fora.
Sinoć je Krešo Beljak objasnio da će dati svojih pet mandata Andreju Plenkoviću za sastavljanje Vlade, ali samo ako mu ti mandati ne budu trebali. Ako će mu trebati, neće ih dati.
To je logično, zar ne? Tako radi oporba koja podržava vlast.
I dok šef Seljaka uporno traži uvjerljiva objašnjenja zbog čega je izveo dosad nezapamćenu postizbornu vratolomiju - nakon pritiska na Most i neutraliziranja Petirke sad se javila i teorija o nalogu Europskih pučana da podrži HDZ (iako nije jasno zašto mu onda ti isti Pučani prije izbora nisu rekli da ne smije koalirati sa SDP-om?) - došlo je vrijeme da postavimo pitanje svih pitanja.
Znamo li mi uopće za koga glasamo?
Konstantno nas uvjeravaju da izađemo na izbore jer svojim glasovima možemo nešto promijeniti. Pa onda svaki puta pobijedi HDZ.
Izmišljamo opcije
No sada se događa nešto još gore. Ne samo da više ne znamo za koga bismo glasali, pa onda izmišljamo Mostove, Žive zidove, OraHe, Hridi, Stine ili jednostavno ostajemo doma, već i kad se odlučimo izaći na birališta nismo sigurni za što smo zapravo glasali.
Pa evo, ljudi su glasali za Narodnu koaliciju na čijim listama su bili Krešo Beljak i njegovi HSS-ovci. Pa je onda Beljak te svoje mandate skupljene na ljevici uredno odnio na noge desnici. Ali samo ako joj ne budu trebali, naravno.
Glas za Narodnu koaliciju bio je tako glas za HDZ.
Na lanjskim izborima mnogi nezadovoljni glasači, posebno oni lijevog centra, u očaju su zaokružili listu Mosta. Mnogi su povjerovali u priče o tome kako Most neće koalirati ni sa SDP-om ni s HDZ-om. Pa su se lupali po glavi kad su vidjeli da Božo Petrov uredno prekida razgovor s Milanovićem i istoga jutra trči u naručje Karamarku.
Bilo bi stoga još zanimljivije vidjeti tko je na ovim izvanrednim izborima ponovno zaokružio Most i zbog čega. Što se očekuje od tog Mosta i što taj Most daje svojim biračima? Osim koalicije s HDZ-om, naravno.
Onda, ljevica se godinama muči sa SDP-om kojeg njegov predsjednik Milanović već puno desetljeće gura prema desnici. Ljevica, skupa s progresivnim liberalnim glasačima, osjeća da nema više za koga glasati pa je stoga prisiljena odabrati SDP. Koji se onda okreće Franji Tuđmanu, natječe se u domoljublju, a njezin šef se hvali "dedom ustašom".
Za što se zapravo glasa ako se glasa za SDP?
Glas za Tomu i Andreja
Ili čak i HDZ. Prije manje od godinu dana glas za HDZ bio je glas za Tomislava Karamarka i njegove pravaše, crnokošuljaše, šatoraše i stožeraše, za tepeše i hasanbegoviće, za progon komunjara, nehrvata, izdajica i nenarodne vlasti.
Sada, glas za HDZ trebao je biti glas za Andreja Plenkovića. Umjerenog umivenog europejca, modernog demokršćana, lišenog strasti i teških riječi, pomirljivog i otvorenog, onog koji ne broji krvna zrnca niti odvaguje doze hrvatstva. Pa smo opet dobili Hasanbegovića, Culeja, Brkića, Brunu Esih...
Da ne i podsjećamo na činjenicu da smo nakon prošlih izbora dobili premijera za kojeg nitko nije glasao. Nitko ga nije ni vidio ni čuo.
Dakle, kad ubacimo svoje glasove u glasačke kutije, nemamo pojma što će s njima na kraju biti.
Jasno, Petrov će sjesti uz HDZ, ali će u trenucima očaja koketirati i s Milanovićem, samo da izbori što više fotelja kod HDZ-a. Taj Milanović će ponuditi premijersko mjesto Petrovu, a onda tvrditi kako šef najjače stranke mora biti premijer.
Živi zid reality show
Koalirat će s Beljakom koji će Glavaša proglasiti "herojem, a ne zločincem", te nakon izbora odnijeti mandate HDZ-u. Živi zid, kao uzdanica obespravljenih, ovršenih, blokiranih i marginaliziranih, uzet će lovu i naslikavati se po naslovnicima malograđanskih magazina.
A HDZ će nakon plašenja Srba sjesti s njima na pregovore.
Hrvatski birači imaju samo jedan potez da odaberu svoju političku opciju. A onda ta opcija naredne četiri godine (ponekad i kraće) s tim glasovima radi što hoće. Rasteže ih i razvlači, prodaje ih i kupuje, njima trguje ili se nabacuje, nudi ih kao Beljak, žica ih kao Plenković.
Da bi poslije svega toga ponovno došli na birališta po repete.
Svježe traume
Nije to neka nova pojava na hrvatskoj političkoj sceni, ali Beljakovi ovotjedni manevri naslonili su se na još svježe traume s lanjskih postizbornih pregovora kad su Milanović i Karamarko javno ratovali, a privatno se telefonski dogovarali kako će zeznuti Petrova. Pa je Zoki zeznuo Tomu, pa Tomo na koncu Zokija, pa Božo obojicu.
Sve ovo na koncu produbljuje apatiju birača i cinizam u društvu koje ionako već dulje vrijeme njeguje sve izraženiji animozitet prema etabliranim strankama i licemjernim političarima.
Hrvatski građani su željeli pad Vlade, pa onda nisu izašli na izbore, pokazujući time što misle o ponuđenim opcijama. Oni, pak, koji su se odlučili probati još jednom, dajući primjerice glas HSS-u, ostali su prevareni i obmanjeni.
Pa neka im sad netko kaže "više sreće drugi puta".