Zoran Milanović ima pravo biti ljut. Ima pravo mrziti sindikate. Ima pravo tražiti da se njegovu Vladu ostavi na miru. Ima pravo zahtijevati povjerenje javnosti u njegove poteze. Ima pravo čak i odbiti zahtjeve socijalnih partnera ako smatra da ih ne može ispuniti. 

Ali nema nikakvo pravo tražiti od sindikata da se uključe u politiku jer se samo tako mogu izboriti za svoja prava. Kako mu je to uopće palo na pamet?

 - Ako će radi tri posto smanjenja bruto plaća, što je neto manje od dva posto, izvoditi ljude na ulice i baviti se rušilačkom politikom, neka izvole - kazao je predsjednik Vlade, povodom najava sindikata da će prvog svibnja organizirati veliki prosvjed. Njegova vlada, kaže on, "donosi razumne odluke", a sindikate je uputio da "izađu na izbore".

Milanović, kao i obično, misli da je u pravu. Ali ovog puta nije.

Sindikati se u prvom redu bore za prava njegovih članova, bili oni obični radnici, policajci, službenici ili sveučilišni profesori. Neki sindikalni čelnici bore se i za svoja prava, u to smo se već nebrojeno puta osvjedočili. I to može biti politička borba, u onoj mjeri u kojoj sindikati vrše pritisak na vlast da ispuni njihove konkretne zahtjeve ili čak i da odstupi, ako je gospodarska i socijalna situacija u zemlji neizdrživa.

Ali sindikati su samo jedan socijalni partner. Vlast je drugi. I svatko od njih ima svoj mandat, svoje ingerencije, svoje oblike pritiska. Sindikati imaju članstvo i parole, vlast ima policiju i suzavac.

Zar se to premijeru treba nacrtati?

Vratimo se par godina unazad. U vrijeme kad su sindikati skupljali potpise za peticiju protiv izmjena Zakona o radu. Bio je to čisti politički pritisak koji je rezultirao sa 700 tisuća potpisa građana za referendum. Među potpisnicima, s malim zakašnjenjem, našao se i tadašnji šef oporbe Zoran Milanović.

On, međutim, nije sindikatima tada poručio da se uključe u politiku. Podržao ih je u svojim sindikalnim nastojanjima da pritisnu HDZ-ovu vladu da odustane od izmjena ZOR-a. I u tome su uspjeli.

Zašto bi sada ti isti sindikati trebali pustiti Milanovićevu vladu na miru? 

Premijer poseže za još jednom nelogičnosti. On zamjera sindikatima što zbog "tri posto bruto, odnosno dva posto neto" smanjenja plaće izvode ljude na ulice, u ono što on - po uzoru na HDZ prije njega - naziva "rušilačkim pohodom". 

Zar želi reći da je računao na šutnju sindikata, pa im zato tek nakon godinu dana uzima tri posto bruto? Toliko ih je štedio, a oni sada njemu ovako vraćaju. I još ne žele preuzeti teret svjetske krize. Nezahvalnici jedni.

Imaju pravo izaći na ulicu  čak i zbog WC papira

Premijeru je to teško shvatiti, ali sindikati imaju pravo izaći na ulicu čak i zbog wc papira. Ako se oni mogu oko toga složiti i ako misle da su za taj papir nepravedno zakinuti. Druga je stvar hoće li ih netko u tome podržati ili će svi zaključiti da pretjeruju. I hoće li Vlada prihvatiti njihove zahtjeve.

Ali oni smiju prosvjedovati. Izvan politike, izvan stranaka, mimo izbora. Na ulici, na Markovu trgu, u centru Zagreba, na Rivi, gdje god hoće i mogu. To je demokratski način izražavanja nezadovoljstva, to je legitimna borba za sindikalna prava.

Naravno da bi Milanović više volio da svi šute i trpe. Da veličaju njegovu Vladu koju on sada na televiziji nekritički hvali. Kad već nitko drugi neće. Ali za to se nismo borili. 

HDZ je slao policiju na prosvjednike, HDZ je zabranjivao okupljanja, HDZ je sve nezadovoljnike u društvu proglašavao remetilačkim faktorom ili unutarnjim neprijateljem. I HDZ je za to vrijeme upropaštavao državu i kupovao socijalni mir.

SDP je rekao da to neće raditi. E pa onda se mora pomiriti s tim da će im sindikati doći pod prozor. A kad Slavko Linić na sličan način optužuje poslodavce da ne čine dovoljno, mora se pomiriti s tim da će i oni javno izražavati svoje nezadovoljstvo.

U demokraciji se politička borba ne odvija samo na izborima. Milanović je već dosad mogao to negdje pročitati.