Što ćemo biti ove godine? Dok tu karnevalsku dilemu većina obitelji riješi međusobnim razgovorom, naši političari potroše koji milijunček na istraživanja javnosti i skupe savjetnike.
Nakon toga se Branimir Glavaš prerušio u mladog inženjera, Kolinda Grabar Kitarović u skromnu djevojku sa sela, Zoran Milanović u djelatnika Caritasa, a Tomislav Karamarko i Ivan Vilibor Sinčić su se potukli oko posljednje maske Mojsija. Ono što je zajedničko i tradicionalnom i političkom karnevalu je da se ljudi često malo opuste. Sigurni da ih nitko neće prepoznati. Opiju se žesticom ili uspjehom. Zaborave koju masku nose jer su se već toliko privikli na nju.
Pa tako umjesto da nastavi s obećanjima mladog inženjera Dragana Vulina o gospodarskom preporodu Slavonije, borbi za mlade i zaboravljanju prošlosti, Glavaš se vrati onome što mu najbolje odgovara. I objavi poziv na linč. Svjedoka, Srba..., tako svejedno za njega. Izabrana predsjednica zaboravi da joj je srce pucalo gledajući gladne, da je skromna i da želi biti s malim ljudima.
Pa ode u predsjednički apartman hotela s pet zvjezdica u kojem noćenje stoji više nego mjesečna primanja socijalno ugroženog. Premijer zadivljen novom ulogom previdi da je zadnje tri godine jedino nosio skijašku masku uz koju su se bolje birala sortna vina za zdravicu u podne. Karamarko i Sinčić pokušavaju prikriti da su negdje putem izgubili onaj Mojsijev štap koji se zove realan program za gospodarstvo.
Unatoč tome, svima je ljepše dok karneval traje. Zašto bi se birači zamarali dizanjem maski i gledajući prava lica. Još bi to i njima netko mogao uraditi. Preteško je, preopasno, kvari zabavu. Puno ugodnije je podići još jednu čašu u zrak. Mamurluk i račun će ionako doći sutra. I najbolje se od tih glavobolja zaliječiti dugim snom. Ostaje samo demokratski odabrati treba li glavu staviti na jastuk ili u pijesak.