U Šangaju je barem 36 osoba poginulo u stampedu jer su ljudi zamijenili bačene pozivnice za noćni klub s novčanicama od sto dolara.

Pomislili su da će brzo i preko noći riješiti probleme novcem nepoznatog dobrotvora.

Stravična nesreća opet je pokazala kako su ljudi naivni, vode se psihologijom krda i lako isključe razum. Možda se Šangaj čini daleko, ali istu psihologiju vidimo i na domaćoj političkoj sceni. Ona očajno traži nova lica, svojeg dobrotvora, Mesiju koji će sipanjem novca preko noći riješiti sve probleme. Sve što treba uraditi je sagnuti se i uzeti novac s ceste ili zaokružiti njegovo ime na listiću. Tako svejedno. I tako pogrešno. Niti ima Mesije niti itko može riješiti probleme preko noći. I u Hrvatskoj i sve više u Europi stranke i pojedinci kupe glasove razočaranih i iscrpljenih građana u krizi. Zasićeni su obećanjima stranaka koje nisu uspjele riješiti njihove probleme, okreću se bilo kome tko je “nov, mlad i neiskvaren”. Više nemaju što izgubiti. 

Na prvi pogled takvo ponašanje može se i podržati i razumjeti. Ali svi bi trebali pogledati barem godinu dana unaprijed. Što očekivati od onih koji olako kažu da će sve ukinuti, graditi nanovo iz temelja, pobrisati sve postojeće? Građani se trebaju od škole educirati kroz građanski odgoj o politici, ali i o financijama kako bi lakše razumjeli procese te ih onda mogli popravljati. Jer pravila može kršiti i mijenjati samo onaj tko ih poznaje. Velika je odgovornost i na strankama koje moraju prestati davati lažna obećanja. Trebaju imati jasne i zacrtane programe, a ne računati na niske strasti, borbu protiv drugih kroz ideološke podjele. I što prije i jedni i drugi to shvate, bit će lakše i brže graditi bolje društvo te ispraviti trenutačne nepravde. Inače, dok se u sreći budemo saginjali za novcem na cesti, nećemo ni primijetiti da s leđa stiže stampedo koji će nas pregaziti.