Antun Vrdoljak traži državnu pomoć za Gotovinu, Agrokor traži državnu pomoć za gotovinu.
Prvi se smatra narodnim herojem, drugi se proglašava "hrvatskim General Motorsom".
I tko bi normalan mogao odbiti njihove zahtjeve?
Kriza oko Agrokora i višetjedno kontempliranje hrvatske Vlade o načinu na koji bi mogla pomoći najvećem koncernu u Hrvatskoj poklopila se s informacijama o tome da redatelj Antun Vrdoljak traži dodatnu financijsku pomoć za snimanje filma "General".
Nakon što je dobio 9,6 milijuna kuna od HRT-a, 4,2 milijuna od HAVC-a i logističku pomoć Ministarstva obrane u tehnici i ljudstvu za 65 dana snimanja na lokacijama u Hrvatskoj, Vrdoljak je, prema informacijama tportala, zatražio pomoć državnih tvrtki.
Navodno je riječ o Ini, HEP-u i Hrvatskoj lutriji.
Jer, ne smije se dogoditi da film o Anti Gotovini propadne, zaustavi se ili jednostavno bude sirotinjski produciran. Kako bi to izgledalo? Kako bi se netko mogao oglušiti na zahtjeve da se pomogne ekranizacija ratnog puta proslavljenog generala?
Ante Gotovina je, znamo to već, heroj i ikona.
A slične, premda manje pompozne poruke mogu se ovih dana čuti iz političkih, pa i nekih stručnih krugova, o koncernu Agrokor.
Bolje da ljulja nego da žulja
"Kad se ljulja Agrokor, ljulja se Hrvatska", konstatirao je Davor Bernardić, poručivši kako će njegov SDP podržati svako dobro rješenje u interesu "prije svega 40 tisuća ljudi koji rade u Agrokoru i ne smiju završiti na ulici te još toliko onih koji rade za dobavljače".
"Država neće spašavati Todorića, ali je Agrokor strateška kompanija za hrvatsko gospodarstvo", nadovezao se Božo Petrov. "Agrokor je značajan subjekt hrvatskog gospodarstva, a Vlada vodi računa o ukupnoj gospodarskoj i financijskoj stabilnosti države", kazao je danas premijer Plenković.
Agrokor je, da ne duljimo, "too big to fail".
O tome kako je on postao tako velik, pa i prevelik za hrvatsko gospodarstvo, znaju sve hrvatske Vlade od ranih devedesetih naovamo, uključujući i sam SDP koji o malim dobavljačima nije baš brinuo kod, primjerice, predstečajnih nagodbi.
Ali eto, dok svi nekako zaobilaze Ivicu Todorića kao vlasnika, unisono se zaklinju u spas njegova koncerna koji je prerastao ne samo hrvatsko gospodarstvo, već i same granice Hrvatske.
Kad Agrokor kihne
Kroz Agrokor su prošli mnogi ministri, pa čak i jedan guverner Hrvatske narodne banke, što znači da je ta kompanija gotovo neraskidivo - makar po kadrovskoj liniji - isprepletena s državom i njezinim interesima.
Normalno je onda da se država trese čim Agrokor kihne.
I da je toj istoj državi teško odbiti zahtjev da se Agrokoru nekako pomogne, ako se već ne želi pomoći samom vlasniku.
I dok vapaji Agrokora pale alarme za spas cjelokupnog, već ionako izranjavanog i krhkog gospodarstva, Vrdoljakovi zahtjevi za uvijek dodatnim financijama udaraju o strune nacionalnog ponosa.
Vlada je odobrila MORH-u da ustupi tenkove, haubice, mehanizaciju i ljudstvo za snimanje filma o Gotovini, a da još nije javno poznata konkretna cijena takvog angažmana. Jer, tko uopće pita za cijenu?
"To je nepristojno pitanje i u svijetu je nepojmljivo da se to pita", obrecnuo se Vrdoljak na upite o troškovima snimanja tog filma.
Koga uopće smije biti briga koliko košta film o Gotovini? Ništa nije preskupo za Vrdoljakovu epopeju o narodnom heroju.
Zamislite samo da Vlada odbije zahtjeve za pomoć ili da se pročuje kako su državne tvrtke okrenule leđa filmu za koji nijedna cijena nije previsoka?
Šatoraši bi već zabili kolčiće za novi bivak.
Dugovi i drugovi
I s druge strane, koga briga koliko nas je koštao - kao porezne obveznike, ali i kao potrošače, konzumente, zaposlenike - Agrokor svih ovih godina i što je Vlada bila spremna sve učiniti da se tom koncernu pomogne ili da ga se spasi?
Vlada sustavno odbija izaći s bilo kakvim brojkama o dubiozama i dugovima.
Propast Agrokora naprosto se predstavila kao propast hrvatske ekonomije. Iako smo bili svjedoci da obrnuta logika do sada nije baš funkcionirala.
Uglavnom, svatko igra na svoje adute: Agrokor na gospodarski opstanak Hrvatske, Vrdoljak na opstanak filma o Generalu.
Prvi slučaj zvuči kao ekonomska, a drugi kao emotivna ucjena.
Pritom malo fali da se ta psihoza prelije i među same građane.
Jedni ovih dana već zabrinuto upozoravaju na važnost opstanka Agrokora, bez obzira što se Agrokor nije proteklih godina previše obazirao na tržište, konkurenciju, dobavljače, konzumente.
Drugi, pak, napeto prate vijesti sa snimanja ratnog spektakla s Goranom Višnjićem u glavnoj ulozi, makar kao utjehu i instrument za reanimaciju nacionalnog ponosa.
I tko zna, možda netko nakon gledanja filma dobije poriv prijaviti se u vojsku. A netko drugi može u naletu solidarnosti skoknuti u Konzum.
Svatko pomaže onoliko koliko može, zar ne?