Parada je uspjela, odzvanja većinom srbijanskih medija. Neki od njih održavanje Povorke ponosa smatraju definitivnim dokazom kako Srbija postaje zemljom u kojoj se, kako tvrdi premijer Vučić, poštuje ustav i zakon. 

No, drugi smatraju kako je jedina "uspjela parada" bila ona u kojoj je pred kamerama i mikrofonima marširao sam Vučić. 

Sve bi možda i bilo idilično da se nije dogodio "mali incident" u kojem je okrvavljene glave pod udarcima pendreka niške policije stradao premijerov brat Andrej Vučić. Batinanje je snimljeno kamerom, no ni danas nije posve jasno što se zapravo dogodilo. U svojim prvim izjavama Vučić je rekao kako je "možda bilo nekog prekoračenje ovlasti", no kako ni njegov brat, ni njegova sigurnosna pratnja neće podnositi krivične prijave protiv policijskih batinaša. 

No, samo dan kasnije, u ponedjeljak, ministar Unutrašnjih poslova Nebojša Srefanović najavio je službenu istragu i kažnjavanje onih koji su pretukli premijerovog brata.

Bez obzira na to što je prvi puta poslije 2010. godine i tadašnjeg rata na beogradskim ulicama zbog pokušaja održavanja "Parade", povorka ipak prošla središtem grada, stvarnost je ipak daleko od idile.

Povorka je održana samo zato što je Vučić tako odlučio. I na ulice poslao gotovo desetak tisuća pripadnika policije. Vučić je tako poslije simbolične, ali ne stvarne pobjede tolerancije poslao samo jednu poruku. Parada je uspjela jer sam "ja tako odlučio". 

Vučić nije zaboravio naglasiti kako zna da je većina bila protiv povorke i gej populacije. Nije spriječio okupljanje onih koji su skandirali "ubij, ubij pedera". Nije politički osudio napad na televiziju B-92. Ni pravoslavne svećenike koji su tamjanom i dimom poslije povorke ponosa prošli ulicama da bi otjerali "bolest, zlo i smrt".