Romantična komedija “Rimu, s ljubavlju” četrdesettreći je film 76-godišnjeg Woodyja Allena. Financirali su ga Talijani, uz samo jedan uvjet: da se priča zbiva u Rimu. Nitko sretniji od Allena, obožavatelja Fellinija i Antonionija, američkog apatrida koji već godinama luta po Europi, snimajući filmove u Barceloni, Londonu i Parizu. 

Iako je njegov prethodni film, također romantična komedija, “Ponoć u Parizu”, zaradio velik novac i osvojio Oscar za najbolji scenarij, Hollywood ga više ne želi, što njemu nije osobito važno. Svoje priče o običnim smrtnicima, piscima i umjetnicima koji imaju svakakve brige, probleme i strahove, te uglavnom žive i zaljubljuju se krivo pa su zbog toga smiješni i nama bliski, Allen može snimati i u svemirskom brodu. 

No holivudski sindrom dodvoravanja neobrazovanoj publici isti je i u Rimu kao i u Los Angelesu. 

Film se isprva trebao zvati “Bop Decameron” u počast velikom renesansnom pripovjedaču Giovanniju Boccacciju, no talijanski su ga producenti zamolili da promijeni naslov jer nitko danas više ne zna tko je Boccaccio i što je “Decameron”. Allen je pristao i nazvao film “Nero Fiddles”, što otprilike znači “Neron svira”, “Neron trati vrijeme”, “Neron luduje” itd., no uplašeni producenti su mu ponovno došli i rekli da ljudi ne znaju ni tko je bio Neron. “A jesu li čuli za ljubav i Rim?”, upitao je Woody Allen i dobio velike osmijehe na licima producenata. “Film će se zvati ‘Iz Rima, ljubavlju’”, završio je Allen i svi su bili sretni. 

“Zar je Bog malen, ima crvenu kosu, proćelav, ne vidi dobro i nosi naočale s debelim staklima, te bez prestanka brblja i govori o sebi?”, rekao je Allen, dodajući drugom prigodom: “Ono za čim najviše žalim u životu jest da nisam netko drugi.”

Sretna je bila i jedna starija američka gledateljica u zagrebačkom kinu koju sam nakon svršetka projekcije gledao kako ustaje, pjeva i pleše. 

“Ovaj mi film vraća volju za životom!”, rekla mi je kad je uhvatila moj osmijeh, jer su svi drugi bježali od nje kao da je luda. “Točno!”, uzvratio sam i pokušao se sjetiti kada sam zadnji put iz kina izašao sretan. Malo je takvih filmova, još manje redatelja, najmanje velikih redatelja. 

Woody Allen je jedan od njih. On je također jedan od zadnjih velikih američkih redatelja, uz Clinta Eastwooda i Martina Scorsesea, koji radi filmove o junacima koji sliče našim bližnjima, a ne likovima iz stripa, fantazije i nabildane slike stvarnosti. Iako u svojim komedijama i sam često koristi elemente fantastike – ide u pakao, putuje kroz vrijeme, uvodi Smrt kao lik, itd. 

Allenova je fantastika slikovit način da velikim temama poput nesreće, smrti i tuge priskrbi zabavno ruho. Jer, Woody Allen je, iznad svega, vrstan komediograf i zabavljač. Ma koliko se ponekad trudio da bude ozbiljan poput svojih idola, Bergmana, Antonionija i Fellinija, njegov urođeni komičarski dar ne dopušta mu da ozbiljnim stvarima uskrati duhoviti prizor, dijalog ili geg. 

A budući da je iskren i radi filmove o onome što ga doista zanima, uzbuđuje, boli ili rastužuje, onda je humor jedini zajednički začin koji njegove stvarne opsesije čini zabavnima. 

Kako voljeti? Kako pronaći pravu ljubav? Kako podnijeti samoga sebe? Kako živjeti sa strahom od bolesti i smrti? Kako živjeti ne vjerujući u Boga i bez nade u život poslije smrti? Kako neprestano stvarati i vjerovati da je sve što si stvorio osrednje ili bezvrijedno? Kako živjeti znajući da nisi ni lijep, ni privlačan ni osobito zanimljiv, a sve to želiš biti? Kako prevladati sve svoje neuroze i strahove: tanatofobiju (strah od smrti), karcinofobiju (strah od raka), arahnofobiju (strah od pauka), etnomofobiju (strah od kukaca), heliofobiju (strah od sunca), kinofobiju (strah od pasa), altofobiju (strah od visine), demofobiju (strah od mnoštva), mizofobiju (strah od bakterija), strah od hotelskih kupaonica, itd. 

Ako na svijetu postoji neki strah za koji nitko nije čuo, vjerujte da Woody Allen već davno od njega boluje. Kao rođeni komediograf i poklonik istine kao osnove svakog ismijavanja ljudskih mana, Allenu nije dovoljna pohvala i slava. Bio je proglašen jednim od najseksi muškaraca svoga doba, na što se nasmijao i tužno uzvratio da ne vjeruje u Boga jer nije moguće da je stvorio čovjeka na svoju sliku. 

“Zar je Bog malen, ima crvenu kosu, proćelav, ne vidi dobro i nosi naočale s debelim staklima, te bez prestanka brblja i govori o sebi?”, rekao je Allen, dodajući drugom prigodom: “Ono za čim najviše žalim u životu jest da nisam netko drugi.” 

A upravo je to najuzbudljivija sastavnica njegovih filmova: nisu nešto drugo nego ono što je on sam, ma kako brbljav, sebičan, neugodan i općenito nesavršen bio. 

Dok se većina holivudskih filmova doslovno ubija napinjući se da nam pruži najuzbudljivije, najprivlačnije i najtrendovskije junake i svjetove, Allenovo čangrizavo zanovijetanje o ljubavi, smrti, sreći i strahovima s lakoćom nas čini mnogo sretnijima i zadovoljnijima nakon svršetka kinoprojekcije od gotovo svih holivudskih industrijskih hitova smišljenih da usreće cijeli planet. 

Allenova mala kozmopolitska radionica proizvodi malo i ručno. Svoje scenarije još uvijek piše na pisaćem stroju i nikad ne gleda svoje filmove jer je zaposlen pišući novi scenarij. Kad mu kažu da su njegovi filmovi besmrtni, on odgovara da ne želi steći besmrtnost svojim filmovima - nego tako da ne umre.