Odluka Ine, odnosno mađarskog MOL-a, o ulaganju više od četiri milijarde kuna u modernizaciju riječke rafinerije nije obična korporativna vijest koja se ne tiče većine građana. Dapače.
Odluka dolazi nakon 17 godina natezanja i odgađanja investicije. I to je dobra vijest.
Znači da rafinerija u Rijeci neće doživjeti sudbinu Siska, radnici neće izgubiti posao, a možda i hrvatska nafta koju Ina jeftino crpi neće u cijelosti završavati u Mađarskoj. Ali ova vijest svakako znači da neće biti ništa od otkupa Ine koji je premijer Andrej Plenković najavio za Badnjak prije tri godine. To je bila velika šarena laž u trenutku kada smo izgubili prvu arbitražu s MOL-om. Uzalud će otići milijuni na konzultante i analize, samo kako bi se stvorio dojam da se nešto po tom pitanju radi. Bio bi red da premijer to i prizna. Uz milijarde za otkup pola Ine, tako bi trebalo poštovati i odluku o ulaganju teškom još četiri milijarde.
A za to jednostavno nema novca.
Ali unatoč tom nedostatku novca, u bit će najvjerojatnije cijelo ulaganje u Rijeku ići iz džepa poreznih obveznika, a ne mađarskog MOL-a. Kako? Pa upravo više od četiri milijarde kuna će koštati proračun gubitak spora s MOL-om oko plinskog biznisa. Još ljetos su stigli signali da je taj spor izgubljen i da se treba pripremiti na trošak, a samo se čeka i službena odluka suda u Washingtonu. Dakle, kada se to i dogodi, MOL će se moći pohvaliti investicijom koju će u cijelosti kompenzirati hrvatski građani. A kako je spor oko plinskog biznisa nastao? Ivo Sanader se obvezao preuzeti taj posao od Ine u paketu kada je MOL-u prepustio upravljačka prava u Ini. I za to je prema sudski nepotvrđenoj optužnici, primio 10 milijuna eura mita. Sljedeće vlade nisu ispunile obvezu tvrdeći da je ugovor štetan. Bio štetan ili ne štetan, primio Sanader mito ili ne, na kraju ceh dolazi svima nama.