Prije koji dan nazvala me gospođa A. Drži mali krojački salon sasvim blizu firme u kojoj sam vrijedno radio 20 godina. Gospođa A., koliko sam je upoznao noseći uglavnom hlače na kraćenje i odjeću na kemijsko čišćenje, vrijedna je žena. Taj njezin salon, valjda ima sve skupa deset kvadrata na dvije mikroetaže, izvor je svih njezinih prihoda. I sad je prilično očajna.

Država je, brutalno i potpuno, u korona krizi zaboravila da i mali biznisi tisuća gospođa poput ove trebaju preživjeti. Paradoksi su golemi: kaže gospođa A. da za taj svoj mikrobiznis, s upregnutim jednim (1) šivaćim strojem plaća struju po cijeni za industriju. U najboljem mjesecu ikad imala je 9000 kuna prihoda. A prošli mjesec nije prešla 1500 kuna. Pa ti živi. Država svejedno dere gospođu A. jer je država nezasitna, golema, skupa, uhljebnička. I bez ikakvog sentimenta prema ljudima koji je hrane. Stotinama tisuća građana Hrvatske takav se morbidni odnos zgadio, pa su otišli u Irsku, Njemačku, Švedsku... Tamo gdje očito postoji elementarna pravda. Taj broj ljudi istodobno je bio životno zainteresiran za društvene, gospodarske, zakonodavne promjene u Hrvatskoj. Otišli su pa se izgubila i ta dodatna težina za suštinske promjene u državi. Ostali su, u strukturama koje odlučuju, oni koji ne žele da se išta promijeni. Njihove guzice su na toplom i ugodnom.

Prije tri mjeseca govorilo se kako je pandemija pravi razlog da se stvari izmijene. U mjesecu u kojem je zabilježen najveći pad BDP-a na tu se priliku definitivno zaboravilo. Država će ostati takva kakva je, a mi ćemo se tješiti da će oporavak dogodine biti brz i snažan. Kod nas su krize brze i snažne. Pomaci na bolje nisu. Dugi su i spori.

Gospođa A. ne zna što raditi. Njoj je čekanje najavljenog oporavka luksuz koji nema. Već je sad na posuđenom vremenu.