Nitko ne može reći da novi ministri zdravlja i obrazovanja nisu stručni za svoja područja i ne poznaju kako sustav funkcionira. Vedran Mornar je nestranački, a Siniša Varga nije glasnice trošio na svađe u svom SDP-u nego je radio posao u Zavodu za zdravstveno osiguranje. U tri dana premijer ih je pronašao i odlučio zamijeniti Rajka Ostojića i Željka Jovanovića.

Ali problem je u tome kako su stvari prije funkcionirale i kako inače funkcioniraju u našoj politici. Ne može nitko to opisati bolje od bivšeg ministra obrazovanja Željka Jovanovića. U intervjuu nakon smjene rekao je: “Možda je Rajko Ostojić trebao biti ministar obrazovanja, znanosti i sporta, a ja ministar zdravlja. Možda bi imao više sreće”. U slaganju ministarskih fotelja nakon izbora otkrio je da je zaista malo nedostajalo da do te rošade ne dođe. Dakle, i pozicije su se dijelile u zadnji tren, pa kome obojci, kome opanci. Već nakon prve godine se vidjelo da je većina koalicijskih ministara, uz neke iznimke, došla potpuno nespremna voditi državu u dubokim problemima. I nisu kukukrikavci usamljeni u takvoj praksi. Na isti način funkcioniraju i sve ostale stranke, uključujući HDZ.

Ni sad, a ni nikad dosad se nije dogodilo da godinu dana prije izbora znate tko će voditi koji resor. Ti ljudi bi se kao oporba trebali upoznavati sa sustavom, davati prijedloge zakona, pratiti sve interesne skupine iz svog resora, znati koje će konkretne poteze povući. Ne postoji u zapadnim demokracijama bez razloga pojam “vlada u sjeni”. Legitimitet takve vlade nakon izbora bio bi znatno veći. Ali ovako kod nas sve ostaje na sreći i velikim riječima. I na to smo, nažalost, u politici potpuno oguglali. Premda nikad ne bismo oprostili da je Kovač u utakmici zamijenio mjesta Modrića i Ćorluke uz riječi: Možda bi tako imali više sreće.