Da je Higuain zabio ili da je sudac svirao penal (i isključio golmana), njemačka publika i mediji možda bi raspravljali je li 820 milijuna eura investirano u samo drugo mjesto ili je srebrna medalja strašan uspjeh.

I sad, mogli bi reći, kako je govorio Ivić, nećeš mi se vaditi na stativu ili peh, istreniraj igrača tako da ne pogodi stativu, nego da zabije gol. A mogli bi reći i da je to naprosto bio peh. Bit će bolje drugi put.

Doista, da je Higuain zabio i/ili sudac svirao penal, bi li Messi bio veći nego što je sad? Ili bi mu se prigovaralo da ništa nije napravio ni u finalu ni u fazi ispadanja? Ovisi li nečija veličina o mišljenju, maltene dobroj volji publike, gotovo rulje, ili si i dobronamjerna publika i zlonamjerna rulja samo umišljaju da oni određuju tko je samo velik, a tko je najveći? Ili je to preozbiljan posao za publiku i rulju pa to određuje komisija čiji su članovi gotovo nepoznati i ekspertima? Tržište?

Narodni preporod, a stvarno nam je potreban, od nekud mora početi. Volio bih da počne na tribinama stadiona i dvorana, pa da se preseli u domove i kafiće. A da počne odricanjem i dobronamjerne publike i zlonamjerne rulje od niskih strasti.

Recimo, svira li sudac penal za njezinu momčad zbog faula na dvadeset metara, rulji je svojstveno da se raduje kao da je sve u redu. Dan poslije rulja ne kaže da je njezina momčad nepošteno pobijedila, nego kaže kako je suparnik prije pet kola ili trideset godina isto tako nepošteno pobijedio. 

Rulja je govorila da Ivanišević nije igrač jer - nije osvojio Wimbledon. Istim mentalnim kodom rulja tretira i izbornika, i reprezentaciju, i klubove. Ne bi li bilo bolje okrenuti se razumu? Navijati dušom i srcem, misliti glavom, hladno. Neka palca gore ili dolje, ali neka to ne ovisi o hiru, prenemaganju, preseravanju, nego o razumu, argumentima...

Zapravo bi bila fora da stadionska publika, a ni ovi na terenu, ne budu slika društva, prvenstveno slika političara koji, kao, vode zemlju. Taj preporod ne bi bio prvo što je krenulo s tribina.

A Mamić...