U saborskim kuloarima sve su glasnije priče da se ipak neće moći oduzeti ništa od rekordnog iznosa koje će političke stranke dobiti ove godine. Radi se od čak 62,8 miijuna kuna zbog prilično sulude odredbe da stranke za svojeg 151 zastupnika dobivaju više novca što više država troši. 

Određena tumačenja smatraju da je nemoguće odrezati strankama u proračunu jer je zakon već odredio koliko će dobiti ove godine, i to na osnovu potrošnje iz 2014. Navodno je to zabetonirano. Također se opet ismijava i Most koji je predložio amandman kojim stranke gube 15 milijuna kuna.

Ta logika je nakaradna i tjeranje maka na konac, a ako rezanje strankama ne prođe, to će biti samo zato što u biti nitko ne želi izgubiti novac iz proračuna. Pa će biti pravnog rušenja i neformalnog lobiranja. Sve daleko od kamera i diktafona u kojem saborski zastupnici i šefovi najvećih stranaka nikad neće jasno reći da ne žele manji iznos. Ali kao što vidimo, zakoni su uvijek tu da se razvuku. 

To ne vrijedi za socijalnu pomoć ili učenički prijevoz. Prvo će se smanjiti novac, a tek onda mijenjati zakon i odrediti novi imovinski cenzus. Smanjuje se iznos i za znanost i istraživanje, a nikoga nije briga postoje li već potpisani ugovori. Svjesno se krši ugovor sa sindikatima jer novca nema pa će se pregovarati o 1,8 milijardi kuna. I Mesiću je prvo odrezano, pa će se mijenjati zakon. I za ostale uštede je logika ista. Vlada smanjuje iznose jer najavljuje promjenu zakona, način obračuna, pravilnike i sl. 

Jedino strankama to ne ide. Jednako kao što nije prošlo ni smanjivanje prava zastupnicima da dobivaju godinu dana plaću čak i ako su bili minutu u Saboru. Nema ni obećanog rezanja plaća dužnosnicima. Za to uvijek ima nekih prepreka. Za rezanje građanima - nikad nema.