Tako se to radi: svedi cijeli prosvjed na jednu osobu, diskreditiraj tu osobu, a s njom i čitav prosvjed.
Pa makar pritom ispao sitan i nedosljedan.
Andrej Plenković je ispao sitan: plasirajući informaciju da je čitav prosvjed novinara krenuo od trenutka kad je Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a, "skoro" fizički nasrnuo na urednicu, pa je zato novinarska struka ustala protiv 1163 sudske tužbe, protiv državne šape na javnoj televiziji i zakona koji ubijaju slobodu govora, premijer pokazuje da ne bježi od niskih udaraca.
A ispao je i nedosljedan: kad je već nabijao predsjedniku Novinarskog društva incident zbog kojeg je dobio otkaz, mogao je podsjetiti na svoj "skoro fizički" nasrtaj na Nikolu Grmoju u Saboru. To je, za razliku od Zovkova incidenta, vidjelo milijun ljudi.
Ipak, premijer je ostao pri tome da je "samo htio nešto pitati Grmoju".
Plenkijevi trikovi
Tko bi rekao za Plenkovića da će se služiti ovakvim trikovima? Da će subotnji novinarski prosvjed svesti na Zovkov incident na radnom mjestu, s kojeg je dobio otkaz?
Očekivalo se da će premijer povesti suvislu raspravu, da će se baviti suštinom, da će voditi dijalog o slobodi medija.
Da će, recimo, reći nešto ovakvo: "Nemamo najbolje ocjene u posljednje dvije godine od Reportera bez granica i Freedom Housea i uopće nisam ponosan na to. Pitao sam Reportere bez granica da dođu u Hrvatsku i daju nam neophodnu podršku i eksperte, posebno u pogledu državne pomoći medijima i vodio bih za godinu-dvije reći da sam ponosan na slobodu medija i govora u našoj zemlji".
To je, naime, ove zime u Davosu izjavio Aleksandar Vučić, apsolutni vladar medijske scene u Srbiji. On je kritike okrenuo u svoju korist: traži novinare da mu pomognu popraviti stanje u medijima koje on uništava. "Pomozite mi da vam pomognem".
Tako to rade pravi manipulatori.
Okreće glavu
A što radi Andrej Plenković? Zatvara oči pred istraživanjima, okreće glavu pred argumentima, udara ispod pojasa i uglavnom ostavlja dojam da se želi obraniti - a nema čime.
Pa je diskreditirao Zovka. Pa je optužio oporbu da želi profitirati na "temi koja je predimenzionirana". Pa je rekao da "misli da u Hrvatskoj nema cenzure". Pa kaže da Vlada "ne utječe na medije".
"Mislim da plasirati tezu 2019. da ne postoji sloboda medija u Hrvatskoj čak pomalo smiješna", kaže Plenković. "Ne samo da je netočna, nego je smiješna. Mislim da, kad realno pogledate vi svi zajedno, možete o tome posvjedočiti bolje nego ja".
Koji, eto, svjedoči o fizičkom nasrtaju koji se "skoro" dogodio.
Ne čuje, ne vidi
Plenković, dakle, ne vidi istraživanja o padu slobode medija u Hrvatskoj. Ne vidi tužbe HRT-a protiv kritičara, među kojima su i njegovi novinari. Ne vidi svjedočenja o cenzuri. Štoviše, uvjerava javnost da postoji sloboda, kao da pritom uvjerava samog sebe.
Ali niti jednom riječju nije rekao da bi htio da sloboda novinarstva i medija u Hrvatskoj bude bolja. Da novinari budu neovisniji. Ili nedajbože kritičniji. Jer toga, barem u HDZ-ovoj državi, nikada nije dovoljno.
To ne bi samo rekao besramni manipulator kalibra Vučića, već svaki mudar europski političar koji se suočava s prosvjedima, kritikama, lošim rejtinzima, problemima na javnoj televiziji, među neprofitnim medijima i pod optužbama da manipulira medijima. Kažete da je loše? Idemo učiniti sve da bude bolje.
Plenković, naravno, ima pravo na svoje viđenje stanja u medijima. Imao bi još bolju sliku kad bi pristao na zahtjeve Hrvatskog novinarskog društva za sastankom u Vladi.
Ali njegov obranaški ton u vezi subotnjeg prosvjeda sugerira nečistu savjest.
Kad govori da su optužbe smiješne, to uopće nije smiješno. I kad zatvara oči pred argumentima i uši pred kritikama, pokazuje da želi biti dio problema, a ne rješenja.
Što je možda i poanta cijele priče.