Svaki dan kad su ostali odlazili u školski restoran, jedan je učenik pitao svoju učiteljicu ima li što za jesti i je li možda netko od djece izostao iz škole kako bi on mogao pojesti njihov topli obrok.
Njemu i ostalim socijalno ugroženim učenicima Osnovne škole "Franjo Tuđman" u Belom Manastiru, a navodno se radi o čak pedeset slučajeva, učiteljica je omogućila da svakoga dana uzimaju ostatke toplog obroka, dok jednom učeniku njegova učiteljica od početka školske godine plaća topli obrok.
Zbog ove priče objavljene na današnjoj naslovnici 24sata nitko se nije previše uzbudio.
Premijer nije organizirao obraćanje putem televizije, šef države i predsjednik Sabora nisu posjetili tu školu, nisu je obišli ni Joe Šimunić i Marko Perković Thompson, kao ni Kolinda Grabar Kitarović koja se ovih dana žali kako jedina u predsjedničku kampanju ulazi bez prihoda.
Nakon što je zamrznula čak dva radna mjesta.
Svetinje ove zemlje
Nitko se od političara nije javno zaklinjao u dobrobit te djece, nitko ih nije nazvao "svetinjama".
Nitko, pa ni predsjednik Vlade, nije se javno obvezao da "nikada nijedno dijete u ovoj zemlji nikada više neće biti gladno".
Nitko zbog te djece nije izašao u prosvjed, a kamoli marširao do Markova trga. Nitko nije blokirao promet. Nitko nije zatražio ostavku ministra. Nitko nije spomenuo da je nemoguće da ljudi danas žive s 500 kuna socijalne pomoći i da od toga ne mogu djeci plaćati sto kuna za topli obrok u školi.
Tu djecu nisu spomenuli ni svećenici ni biskupi, ni političari ni predsjednički kandidati, ni branitelji ni njihovi organizatori. A još manje udruga "U ime obitelji".
Nisu ih spomenuli svi oni koji ratuju s Jugoslavenima i četnicima, udbašima i gejevima, oni koji se bore za povlaštene mirovine, za privilegirani status u društvu, za svojih šest posto plaće, za svoje Božićnice, regrese i mirovine, za svoje deset puta skuplje parkiranje.
Nikoga od njih nije briga što djeca u belomanastirskoj školi nemaju što jesti.
Imaju važnija posla
Jer imaju važnija posla: s braniteljima, s udbašima, sa zelenim i žutim vragovima, sa svojim opstankom na Pantovčaku, sa svojim zamrznutim poslovima, sa svojim stranačkim uhljebima, službenim automobilima i pametnim telefonima.
Zbog te djece nitko danas nije blokirao promet. Niti je zbog te djece netko razvukao transparent.
Dok neki marširaju za svoje mirovine, djeca se u Belom Manastiru trgaju za ostatke kruha u školskoj kantini. Bez obzira kako tanko bio rezan.
Upravo zato ovo nikada neće biti normalna država. Država u kojoj se političari više brinu za svoje fotelje, branitelji za svoje privilegije, stranke za svoje uhljebe, Crkva za svoje prihode, a premijer za svoju puknutu cijev u stanu, nego za činjenicu da neka djeca doslovno gladuju.
U ovoj državi tu djecu nitko neće nazvati "temeljem hrvatske države".