Ministar financija uhvatio se za glavu. Premijer je odlučio da digne plaće svima u javnom sektoru. Godinu dana kasnije ministar financija je morao uvoditi nove poreze jer je stigla kriza. Ovo se odigralo prije 11 godina. Ivo Sanader je pred izbore dizao plaće, Ivan Šuker se hvatao za glavu. Recesija je došla godinu dana nakon izbora i Hrvatska se s njom borila dugih šest godina.

Andrej Plenković se odlučio za sličnu taktiku kako bi izbjegao da mu sindikati dolaze pod prozore i štrajkove. Zasad nije uspio slomiti učitelje, ali vrlo je vjerojatno da će popustiti. S ovim povećanjem, za plaće javne i državne uprave, svih ustanova, agencija, lokalne uprave, ključnih javnih tvrtki, odlazit će od 43 do 44 milijarde kuna.

Golemi je to iznos koji konstantno raste. A zaposleni učitelji, medicinske sestre, policajci, pravosudni policajci i državni službenici tvrde da su i dalje potplaćeni. I tu je cijeli bit problema. Oni zaista zaslužuju veće plaće, ali ih je jednostavno previše. Na valu prosvjeda, u kojima su u prvom planu nezadovoljni učitelji, idu povišice i stranačkim uhljebima negdje u administraciji, načelnicima, voditeljima i onima koji su stavljeni u zapećak nakon smjene vlasti.

Kao da u tvrtki imate 50.000 kuna za plaće i 10 zaposlenih po cijeni od 5000 kuna. Petero radi malo ili ništa, a petero se ubija od posla. Ovih petero koji rade će otići jer su premalo plaćeni ili će konstantno biti nezadovoljni i tražiti veće plaće. A kad ih dobiju, dobije ih i petero neradnika. Da ostavite samo petero radnika, a petero neradnika dobiju otkaz, oni bi imali plaću po 10.000 kuna i bili bi sretni. Ali ovo ne želi provesti ni jedna vlada. Kazniti nerad i nagraditi rad.

Previše je tu stranačkih ljudi, nećaka, djece i druge tazbine. Samo oni su uhljebi. Ne cijeli javni i državni sektor. Jedan direktor javne tvrtke je to jednostavno definirao: Imamo višak zaposlenih i manjak radnika! A ove povišice idu svima.