Ministri kažu da više nemaju gdje rezati.
Već su rezali učiteljima i medicinskim sestrama. Sad bi mogli rezati učenicima. Mogli bi linearno srezati plaće državnoj administraciji, ali još nisu sigurni usude li se. Niti isplati li se.
Spominju ukidanje prekovremenih sati. Spominju tisuće zaposlenih koji primaju plaću duplo veću od državnog prosjeka.
Ali ne spominju otpuštanja. Ne spominju smanjenje državnog aparata. Ne spominju reformu državne uprave. Ne spominju ukidanje državnih agencija.
A nitko više ne spominje ni još jednu bitnu stvar - rezanje sredstava za Katoličku crkvu.
Zamrla inicijativa
Zadnji glas iz Vlade čuo se u ožujku ove godine, pri izradi još jednog rebalansa proračuna. "Vlada u ovom trenutku, ali ni u skorijoj budućnosti, ne vidi osobitog razloga za izmjenu ugovora Hrvatske i Svete Stolice", objavljeno je u medijima.
Zemlja se raspada po šavovima, reže se učiteljima, uzima učenicima, štedi se na medicinskim uslugama, zakida pacijente, padaju prihodi, ne padaju rashodi, proračun je pred bankrotom.
Ali Vlada i dalje smatra da "nema osobitog razloga" za izmjenu Ugovora s Vatikanom.
Još u prosincu zamrla je inicijativa don Ivana Grubišića za revizijom Ugovora, premijer Zoran Milanović poručio je da "to nije tema", a predsjednik Ivo Josipović nije rekao ništa.
Jedini koji o tome još uvijek govori jest bivši predsjednik Stjepan Mesić.
U svibanjskom intervjuu Forumu založio se za izmjenu Vatikanskih ugovora, pa čak i uvođenje crkvenog poreza, kritizirajući premijera, ali i predsjednika što nisu iskoristili tu priliku u razgovorima s papom Franjom.
"Predsjednik je morao, zajedno s Vladom, izaći pred Vatikan sa zahtjevom za revizijom ugovora", kazao je Mesić. "To je morao učiniti, jer osim iz financijskih razloga, imali bismo i smireniju situaciju u državi i biskupi ne bi mogli voditi politiku s oltara".
On se, poput don Grubišića, zalaže i za uvođenje crkvenog poreza koji bi plaćali svi vjernici za svoju crkvu. Tako bi se država rasteretila prevelikog troška, a računi bi bili mnogo čišći.
Ministar na Kaptolu
Novi ministar obrazovanja Vedran Mornar odmah po stupanju na dužnost odjurio je na Kaptol kako bi obavio konzultacije o Zdravstvenom i Građanskom odgoju, pitanjima koje navodno jako muče crkvene dužnosnike.
Nažalost, nije se sjetio konzultirati se s biskupima o eventualnim uštedama na plaćama vjeroučitelja koji drže nastavu vjeronauka u hrvatskim školama. Prema nekim procjenama, država za njih izdvaja oko 600 milijuna kuna godišnje. Kad bi se prihvatio prijedlog don Ivan Grubišića o vraćanju vjeronauka u crkve, već bi se tu ostvarila značajna ušteda.
Umjesto rezanja subvencioniranog prijevoza za učenike.
Ali to je još uvijek tabu tema za hrvatsku politiku. Strah od gubitka glasova zbog udara na crkvu uvelike nadmašuje strah od gubitka glasova zbog udara na učitelje, učenike, liječnike, profesore, znanstvenike, radnike, zaposlenike, umirovljenike...
To se još uvijek smatra veoma osjetljivim pitanjem u zemlji s četiri petine deklariranih katolika, ali se pritom zaboravlja da u ovoj zemlji s galopirajućim vanjskim dugom i nezajažljivom proračunskom rupom i katolički vjernici trpe socijalni udar baš kao i pripadnici drugih vjera, agnostici i ateisti.
Ali ne i Katolička crkva.
Uzima se svima, samo ne njima
U svojim paničnim nastojanjima da izbjegne bankrot Vlada pogledava prema svima, prema učiteljima i nastavnicima, prema sindikatima i liječnicima, osim prema državnom aparatu i Crkvi. Birokrati i svećenici očito su zadnji koji bi se mogli naći na udaru.
Članak 15/II ugovora Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim odnosima jasno kaže: "Ako bilo koja od visokih ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj ugovor, tako da ga treba mijenjati, započet će pregovore o njegovoj prilagodbi novim okolnostima".
Šest godina uzastopnog gospodarskog pada očito ne spada u tu kategoriju.
U ovoj državi sve je podložno promjeni - kolektivni ugovori, Zakon o radu, prekovremeni sati, iznos plaće - samo ne Ugovori s Vatikanom. To je svetinja koja odolijeva svim nepogodama. To je jedina obaveza koje se Vlada slijepo drži.
Istina, Crkva je smanjila iznos koji prima iz proračuna, prema posljednjim podacima s 300 milijuna pala je na 250, iako se ukupna izdvajanja države navodno i dalje kreću oko milijarde kuna.
Ali puno su više trpjele druge kategorije korisnika.
Kao što su to sada i učenici sa subvencioniranim prijevozom.
Kada, ako ne sada?
Ovoj Vladi još uvijek predstavlja manji problem govoriti o tome, nego o rezanju izdvajanja za Crkvu. Traži se solidarnost od svih, samo ne od onih koji solidarnost njeguju na razini dogme.
Čak i kad se govori o bankrotu, ne govori se o Katoličkoj crkvi.
I zato je logično postaviti pitanje koliko se još mora pogoršati stanje u ovoj zemlji da bi se stekli uvjeti za reviziju Ugovora s Vatikanom. Ili stanje ipak nije tako loše da ne bi ostala koja stotina milijuna za crkvenu škrabicu?
Možda za otkup grijeha na sljedećim izborima.