"Žene ne bi smjele cinkati muževe".
Nije to ispalio neki od ponosnih hrvatskih muževa. Izjavila je to Gordana Maras, predstavnica Udruge udovica iz Domovinskog rata, koja je nekom čudnom logikom sudjelovala na saborskom odboru u raspravi o Istanbulskoj konvenciji.
I nije to mogao biti bolji šlagvort za Dan žena.
Praznik koji se nekada svodio na puki folklor, a nakon toga se obilježavao s dozom nostalgije za danima kad su se ženama nosili karanfili i koristila svaka prilika za dobrom feštom, sada je iznenada opet postao važan.
Čak izuzetno važan u doba kad župan zlostavlja suprugu, udovice poručuju da supruge ne bi zbog toga smjele cinkati svoje muževe, Željka Markić se bori protiv ratifikacije konvencije o zaštiti žena od nasilja, a predsjednica Republike postojano šuti o pravima, zaštiti i ravnopravnosti žena.
"Pitam se, pitam..."
Prije tri godine u predizbornoj kampanji Kolinda Grabar Kitarović pozvala je preko Facebooka na "ubrzanje procesa ratifikacije Istanbulske konvencije". "Pitam se zašto Hrvatska još nije među tim državama koje su ratificirale konvenciju, zašto žrtve rodno uvjetovanog nasilja nisu zaštićene prema standardima ove konvencije i još jednom pozivam sve da se doista uhvatimo ukoštac s tim problemom", napisala je u studenom 2014. godine.
U studenome 2017. godine u priopćenju povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama apelirala je da se "sadržaj Konvencije koji ne izaziva javne prijepore što prije implementira u našem državnom sustavu".
Dakle, važniji su joj bili (lažni) prijepori klerikalnih i konzervativnih udruga o kojima joj ovisi drugi mandat nego Istanbulska konvencija za koju se ranije zalagala. U doba da je SDP bio na vlasti.
Danas se o tome ne izjašnjava.
Prije tri godine i istaknute zastupnice HDZ-a tada iz redova opozicije pritiskale su vladajući SDP da ratificira Istanbulsku konvenciju. Danas SDP vrši isti takav pritisak na HDZ koji sada panično bježi od te konvencije.
Pa kako onda Dan žena ne bi opet postao bitan?
Potreba za slobodom
Što se prostor slobode žena smanjuje, to je potreba za tom slobodom postala veća. Obiteljsko i drugo nasilje, zlostavljanje, prijetnje zabranom pobačaja, neravnopravnost, diskriminacija sve su prisutnije u hrvatskom društvu i ona sloboda koja se nekada smatrala normalnom odjednom je postala nešto za što se ponovno treba boriti.
Istanbulska konvencija postala je civilizacijska, a ne samo svjetonazorska ili ideološka razdjelnica.
Dok se s jedne strane žene u liku udovice branitelja odriču slobode i zaštite, druge se žene moraju grčevito boriti za ta prava, poput supruge požeškog župana koju nitko iz stranke, a najmanje predsjednica države, nije želio zaštititi. Ni potajno ni javno.
Nasilje nad ženama postala je obiteljska stvar u koju se nitko ne bi smio miješati, što smo vidjeli i iz svjedočenja Mare Tomašević kad je govorila o pritiscima obitelji da ne prijavi suprugovo zlostavljanje, a potvrdila je prekjučer i Gordana Maras.
No umjesto da žene dobiju svoju pokroviteljicu u predsjednici države, Kolinda Grabar Kitarović o tim temama šuti ili komunicira putem priopćenja i Facebook statusa. Prihvaćajući, pa i potencirajući na taj način njihovu svjetonazorsku i ideološku komponentu.
Spremna je pritiskati Plenkovićevu vladu zbog ovršenih i blokiranih, znajući koliko joj takvi glasovi vrijede na izborima, ali nije spremna priključiti se inicijativi za ratifikacijom Istanbulske konvencije.
Jer ona sada dolazi iz redova liberalne ljevice.
Odnos prema nasilju
Iz jučerašnjeg istupa udovice Maras postalo je jasno da Istanbulska konvencija nije sporna samo zbog izmišljene "rodne ideologije", koju potencira Željka Markić, već i zbog odnosa prema nasilju i zlostavljanju žena. Što nije samo šokantno, već i duboko zabrinjavajuće.
Nevjerojatno je da se žene duboko u 21. stoljeću moraju ponovno boriti za svoja prava i slobode, a još je paradoksalnije da hrvatsko društvo debelo kaska za trendovima u zapadnim razvijenim društvima.
Hrvatska bi mogla ostati jedna od sedam država EU koja odbija ratificirati Istanbulsku konvenciju, a premijer Plenković i ovom problemu pristupa s jednakom dozom kukavičluka, kompromiserstva i oportunizma kao i svemu ostalome.
Zato danas Dan žena nije više prigoda za feštanje i čestitanje, već za lobiranje, za pritiske i prosvjede. I naravno, za "cinkanje muževa".