Ako bi Milanu Bandiću zbog ičega trebalo dati počasni doktorat, onda je to zbog činjenice da je uspio na ulicu izvući dvije tisuće profesora, akademika, znanstvenika i drugih članova poslovično pasivne akademske zajednice.
Staro je pravilo da Hrvati ne idu u prosvjede, još manje otkako je izumljena nepodnošljiva lakoća lajkanja na Facebooku, ali jučer se u velikom broju prosvjedovalo ispred Sveučilišta u Zagrebu protiv odluke Senata Sveučilišta da se ide u dodjelu počasnog doktorata gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću.
Pa ako je trebao jedan Milan Bandić da bi se skrenula pažnja na ono što se događa na sveučilištu, isplatilo se. Gradonačelnik je samo simptom, uzroci su puno dublji, no pokazalo se da se situacija toliko pogoršala da je čak i akademska zajednica smogla snage za pokazivanje otpora.
I ne samo na sveučilištu, već i čitavom društvu.
#Sramimse #spasime
Ovoga tjedna pod egidom #sramimse prosvjedovalo se protiv rektora Borasa i Milana Bandića, ali prošloga tjedna u Zagrebu i još nekoliko gradova u Hrvatskoj pod egidom #spasime izašlo se u prosvjed za žrtve obiteljskog zlostavljanja.
Tjedan prije toga zagrebački srednjoškolci pridružili su se globalnom prosvjedu protiv klimatskih promjena. Još prije toga novinari su poveli prosvjed protiv cenzure, protiv sudskih tužbi i za slobodu medija.
Svaki tjedan, prosvjed jedan. Ono što je nekad bilo nezamislivo, sada je postalo normalno.
I ono što je postalo sve očitije, u Hrvatskoj se počelo buditi društvo.
Pučisti i nacionalisti
Nakon pučističkih i nacionalističkih prosvjeda šatoraša i stožeraša, kao i svjetonazorskih udara na vlast preko pobačaja, braka i Istanbulske konvencije, dobili smo seriju građanskih i civilnih izraza nezadovoljstva, pa i bunta.
To nisu politički ni stranački prosvjedi, ma što god tvrdili Plenković ili rektor Boras. To nisu ideološki ni svjetonazorski prosvjedi, koliko god izražavaju otpor prema određenom ideološkom sklopu. Ove prosvjede ne vode stranke ni partijaši, političari su kulise ili su na marginama.
Ovdje se radi o građanskim prosvjedima onih skupina u društvu koje inače teško dolaze do izražaja, zarobljene su u sjeni političkih obračuna ili su naprosto pasivne. Prosvjeduje se povodom civilnih tema koje se tiču čitavog društva.
I još važnije, radi se o prosvjedima kojima se ne izazivaju podjele, ne ugrožavaju tuđa prava, ne zadire u tuđe slobode.
Umjesto toga, prosvjeduje se za slobodu: slobodu medija, slobodu sveučilišta, slobodu žena, slobodu budućih generacija...
Društvo se probudilo
Prosvjed #spasime, kojeg je uzurpirao Plenković, a potom i Kolinda Grabar Kitarović, tipičan je primjer takve vrste društvenog bunta. Okupio je razne slojeve društva i ujedinio oko ideje koja je tek nedavno došla u fokus javnosti, a nakon okupljanja u nekoliko gradova inicijativa je uspjela otvoriti čak i dosad zaključana vrata Banskih dvora.
Društvo se probudilo i odlučilo boriti za sebe.
Noćni marš na Dan žena bio je posvećen tretmanu žena u bolnicama i ginekološkim ordinacijama, nasilju nad ženama, neravnopravnosti žena. Prosvjed u Zadru bio je izazvan odlukom suda da se iz pritvora pusti nasilnik Darko Kovačević Daruvarac. Djeca su marširala za spas klime.
Prije tri godine prosvjedovalo se za kurikularnu reformu, a jako davno za Radio 101, na skupu koji je ušao u legendu kao prvi i najveći građanski skup u Hrvatskoj.
Politika je problem, a ne rješenje
Danas se društvo ponovno angažiralo, velikim dijelom i zbog činjenice da se više ne polažu nikakve nade u političare koji su postali sami sebi svrhom i ako već ne rade direktno protiv društva, onda su nesposobni popravljati ga, jačati ili sačuvati.
Pa se onda društvo mora samo boriti za anesteziju prilikom kiretaže ili bilo kojeg ginekološkog zahvata. Ili za prava djece u udomiteljskim obiteljima. Ili za prava istospolnih partnera. Ili za prava zlostavljanih žena. Pa čak i za prava žrtava prometnih nesreća koje su skrivili članovi i kumovi HDZ-a.
Kad ne funkcioniraju institucije, policija i pravosuđe, kad se ne vjeruje sudovima, sveučilištu, Vladi i predsjednici, kao i oporbi, onda je društvo osuđeno na to da se bori samo za sebe. I da se bori protiv ovakvih institucija, sustava, sudova, pravosuđa, vlasti i politike.
Možda smo izgubili državu sa svim njezinim instrumentima, ali smo makar dobili društvo.