Zabrinuto se promatrao u ogledalu u sjedištu SDP-a na Iblerovu trgu. “Posijedio sam, lice mi se naboralo, oči umorile, a i dobio sam par kila”, mumljao si je u bradu: “A na što ću tek sličiti ako se vratim u oporbu? E, neću!”.

On je Zoran Milanović i tog je poslijepodneva bio odlučniji nego one noći u prosincu 2011. kad je pobijedio na izborima. I tada se, prije nego što se nasmijan pojavio pred kamerama, gledao u zrcalu i prisegnuo da će napraviti sve da nikad više ne siđe s vlasti. Makar morao izvrtati istinu, muljati... Izašao je i krenuo prema zgradi Hrvatske narodne banke. 

“Gdje ćeš, šefe? U HNB na bankomat?”, začuo je Gordana Marasa koji je poskakivao uz njega pokušavajući uhvatiti korak. “Ne baljezgaj. Bankomat je preko puta”, odbrusi mu. “Htio sam biti duhovit”, odgovorio je Maras. “Hoću i ja jack pot. Al’ nisam uplatio”, odvrati mu Zoki i prasne u smijeh. “Pa nisi ni ti Seinfeld”, prošapće Maras i zapita: “Idemo na gablec?”. 

Zoran ga pogleda. To je izazov. Zamislio je teletinu pod pekom, buteljicu dobrog vina... Ali ne. Mora nastaviti jer bi ga put u birtiju mogao na kraju odvesti u oporbu. 

Dok je Maras i dalje trčkarao uz njega po Ulici Franje Račkog, mozak mu je radio. Znao je da je pogodio tražeći da Tuđman dobije dostojnu ulicu ili trg, a zakucao je prihvaćajući prijedlog da se po Franji nazove zagrebački aerodrom. No, pomislio je, moram još bliže konzervativcima. 

Zakoračio je pred teška drvena vrata. “Jesi normalan?”, zbunjeno prozbori Maras. “Naravno, pa znaš me. Ali ovdje ulazim. I ispunjavam pristupnicu. A ako se izborna sreća preokrene, imam i našu člansku iskaznicu”, odbrusi Zoki. I zalupi Marasu pred nosom s vratima središnjice HDZ-a na Trgu žrtava fašizma.