Čini mi se da prvi sportski vikend u (n)ovoj godini sasvim pristojno dočarava materijalno/socijalno/organizacijski kaos u kojem obitava domaći sport. Čak i bez nogometa... 

Svašta se nešto tu izdogađalo, skijalo se po svjetski poznatom zimovalištu Sljemenu, a  domaći je živalj u kilometarskim kolonama, sa sarmama u gepecima, čekao na granici kako bi istu tu aktivnost prakticirao negdje u EU, susreli su se pretvoreni i siromašni i nepretvoreni bogati košarkaški klubovi, a boljima su se pokazali siromasi iz Splita, kolonizirani i kolonizatori su se palicama naganjali po ledu u prepunom Domu sportova, sve skupa zgodno i neobično. 

Neobično zato što nikakav kriterij, nikakav zajednički nazivnik nisam uspio uhvatiti. “Za koga ćete danas navijati?”, glasilo je TV pitanje uoči ženskog slaloma, “Paaa, za sve, glasio je odgovor zbunjene dame koja je očito na Sljeme stigla isključivo zbog toga što je praktičnije i jeftinije bilo provesti dan gore nego kuhati za obitelj i slušati ceketanje ukućana, čak se ni Tine Maze nije uspjela sjetiti, nakon cijelog tjedna brutalne agitacije svih domaćih medija o tome tko bi trebao biti emotivni favorit gledatelja.

Sport? Teško... Zabava? Svakako. U teškim vremenima dan izvan rutine više je nego dobrodošao. Samo, malo je to preskupa zabava za porezne obveznike. Čekam, čekam da državna administracija, koja bezobrazno sama sebi diže plaće, napokon kaže “dosta!”, ako se usuđuje. Da odredi koga, kako i zbog čega u sportu treba i može financirati. Pa neka i budu nepravedni, samo da podvuku crtu i konačno krenu.