Opet su ga pogrešno razumjeli. I opet nije objasnio što je zapravo mislio.

"Kad sam spomenuo Špičkovinu, dobio sam puno reakcija i mailova, uglavnom su me poslali k vragu, ali pogrešno su me shvatili. To mi se u posljednje vrijeme često događa", rekao je premijer Zoran Milanović prilikom sinoćnjeg posjeta nesretnoj Špičkovini.

I na tome je ostalo. Kaže da voli Špičkovinu, voli ovaj kraj, kaže da Zagorci znaju koliko su mu važni. Toliko su mu važni da ih se spomenuo kad je trebalo poniziti profesora povijesti iz Vukovine.

"Umjesto važnim temama vi se sada bavite izjavom o građanskom ratu u Finskoj", kazao je nedavno Milanović. "Tako nam stručnjaci za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine objašnjavaju koliko je bilo mrtvih kao da su ih oni osobno prebrojavali".

I opet nije objasnio što je zapravo mislio s tim građanskim ratom u Finskoj. Ne je li ga doista i bilo, to smo mogli otkriti na Wikipediji, nego zašto ga je uopće išao spominjati. U kojem kontekstu?

Možda u onom u kojem su ga branitelji optužili da Domovinski rat proglašava građanskim? A on zatim optužio televiziju za kraćenje ("Je li netko razmišljao o šteti koju mi trpimo kad se naše rečenice u medijima režu"),  te uzrujano pokazivao snimku koja dokazuje da je on ipak spomenuo i "rat i agresiju". 

A povjesničari ga narednih dana išli uvjeravati kako je dio Domovinskog rata ipak bio građanski.

No, tada mu Finska više nije bila važna. Iako je on bio taj koji ju je prvi spomenuo.

I što je, zaboga, mislio s onom Špičkovinom? Više nam nije jasno je li išao spominjati mjesto u kojem je SDP, kako se brže-bolje pohvalio Arsen Bauk, SDP dobio 76 posto glasova na izborima, samo zato da bi uvrijedio Vukovinu ili je ipak išao poslati profesora u "tri Špičkovine".

Tko bi normalan to više polovio. Milanović se toliko puta spotaknuo o vlastite izjave da ni sam ne zna kamo je s njima krenuo.

Recimo, s onom o "slučajnoj državi" koja je prerasla u "državu slučajnosti", pa onda kad je hrvatsku naciju nazvao "paradoksom", pa kad je Davoru Stieru u Saboru poručio "da bi razumio Hrvatsku, mora imati nekakvo iskustvo života u Hrvatskoj", a on "očito Hrvatsku ne razumije jer ne može je voljeti, ako je ne razumije" i još hrpetinu sličnih verbalnih vratolomija. O latinskim sentencama da i ne govorimo. O Hanibalu Lecteru još manje.

Doista se teško probijati kroz život tako neshvaćen. 

Jer, ako nitko ne razumije što je predsjednik Vlade zapravo htio reći, onda Milanović ima veliki problem. A mi još veći.

Recimo, ta Špičkovina. Njezini stanovnici nisu baš navikli da im se moćni političari, pa još i premijeri, dolaze ispričavati, pa su ga zato jučer dočekali s limenom glazbom i recitacijom, ali kad im je već Milanović rekao da je bio krivo shvaćen, bila je to savršena prilika (a i red) da to podrobnije objasni.

Ako je već napao profesora "iz Špičkovine" zato što mu je to mjesto tako priraslo srcu, ako ga Špičkovina asocira na staru hrvatsku književnost, ako je to izborni bastion SDP-a, onda je baš mogao proširiti tu metaforu. Pa da dodatno udobrovolji svoje domaćine. Da u Zagorju zaradi još malo glasova. 

I da se svi dobro zabavimo.

Ovako, opet je ostao neshvaćen. Doduše, profesor iz Vukovine je ispravno shvatio premijerovu poruku, ali Špičkovina je svejedno ostala zakinuta za novu porciju komplimenata i novu porciju ljubavi. S Finskom nismo došli čak ni do toga. 

Uglavnom, ostaje činjenica da premijer Milanović i dalje ide Špičkovinom, a mi ostali Vukovinom. Pritom nije toliko strašno ako ga mi ne razumijemo, pa ni onda kad dijeli komplimente, ali pogubno bi bilo da ga ne razumiju ljudi u Vladi. 

A najstrašnije bi bilo da smo ga krivo shvatili kad nas je uvjeravao da "ima plan i provest će ga do kraja". Jer više ne znamo na koji plan je točno mislio. I do kojeg kraja nas misli dovesti.