Da mi je netko rekao da ću svojevoljno, bez napunjenog pištolja prislonjenog na sljepoočnicu, koji u drhtavoj ruci drži manijakalni serijski ubojica, prije izbora pisati pohvalni tekst o Zoranu Milanoviću, rekao bih mu da nije normalan. I da će prije toga na vrbi roditi grožđe, Maras shvatiti da nije ni za razrednog higijeničara (u osnovnoj školi), a Opačićka pokazati suosjećanje za sirotinju. No bio bih u krivu.

Ni u najslađem snu Milanović se nije mogao nadati ovakvom predizbornom daru koji mu je došao s, ma koliko to grubo zvučalo, desecima tisuća izbjeglica. Zasad ih jako dobro preusmjerava i prebacuje prema Mađarskoj i Sloveniji, naša policija pomaže tim jadnim ljudima, a lokalno ih stanovništvo dočekuje raširenih ruku. Cijela akcija dobro funkcionira usprkos prvom hrvatskom pendreku Ostojiću. Kapa do poda.

A da mi je netko rekao da će Zoki postati ikona domoljublja i pokazivanja jasnog stava susjednim državama, zašutio bih i pobjegao od tog luđaka. Ali i to se dogodilo. Pokazao je zube Srbiji i rekao Mađarima što ih pripada. I Papu je proglasio saveznikom. Respect.

Istodobno se Kolinda uspjela, u pravoj Zokijevoj maniri, nepotrebno zamjeriti Angeli Merkel, a Karamarko se totalno pogubio. Malo bi zatvarao granice prema Srbiji, malo otvarao – glavno mu je da je suprotno od onog što radi Milanović. Što će tražiti ako granice ostanu poluotvorene? Da budu poluzatvorene?

Zoki je definitivno dobio prvu rundu. Da radi relativno dobro, misli velika većina Hrvata, koji ne smatraju izbjeglice opasnošću. One druge ionako nikad ne bi dobio na svoju stranu. Ali ima još do izbora. Pa me ne bi začudilo da u trenu izgubi sve. Ne bi mu bilo prvi put. A to je, ruku na srce, i zaslužio zbog svega što (ni)je radio pune tri i pol godine.