Mjeseci mraka, bez mobilnih telefona i načina za bijeg. Tako je opisala Rachael Robertson dio boravka na Antarktici, prenosi Businessinsider.
POGLEDAJTE VIDEO: Amerikanac je sam prešao Antarktiku
Rachael je u 35. godini odlučila napraviti iskorak u karijeri o kojem nije sanjala ni u najluđim snovima. Život u Australiji na godinu dana zamijenila je najizoliranijom destinacijom na svijetu. Od studenog 2004. do siječnja 2006. godine bila je voditeljica ekspedicije na istraživačkoj postaji Davis.
Bila je odgovorna za tim od 138 znanstvenika, njih 120 ondje je boravilo tijekom ljeta i 18 tijekom zime. U tom je razdoblju samo jedanput imala kontakt sa vanjskim svijetom, kad je australski ledolomac stigao u veljači kako bi se na njega ukrcali članovi ljetnog tima. Tijekom devet mjeseci koji su uslijedili, ona i njezin tim su se suočili sa snježnim olujama, nestankom struje i iznimno niskim temperaturama. Robertson se prisjeća kako je u trbuhu osjećala leptiriće gledajući kako se ledolomac vraća u Australiju.
- Sjećam se da sam gledala svoj tim koji se ukrcavao i pomislila kako sljedećih devet mjeseci neću ugledati novo lice - rekla je.
Poveznica između Antarktike i izolacije zbog korone
Tijekom zime temperature su padale i do ispod - 40 stupnjeva Celzijevih, a uglavnom je bilo oko -31 stupanj. To je spriječilo Rachael i njezin tim da češće izlaze na otvoreno, a zajednički prostori nisu nudili puno privatnosti.
- To je vrlo slično onome kroz što sad prolazimo - objasnila je uspoređujući karantenu koju proživljavaju stanovnici Melbournea.
Iako se ona i tim nisu morali nositi s rizikom od zaraze, suočili su se sa sličnim tipom izolacije. Primjerice, bili su izolirani u potpunom smislu te riječi. Na Antarktici je toliko hladno da ondje ne slijeću zrakoplovi kako im se hidraulika ne bi zamrznula. Dodatni je problem bio i zadržati motivaciju tima.
Ondje postoje dijelovi godine kad potpuni mrak vlada tijekom čitava 24 sata danima, a kako bi internetska veza mogla funkcionirati, članovi tima nisu imali na raspolaganju mobitele niti su smjeli preuzimati filmove ili pokretati video razgovore. Na postaji su imali nekoliko starih filmova na DVD-u i mogli su se igrati na vlastitom laptopu. Prisjetila se kako je morala spriječiti kolegu jer je pokušao pogledati epizodu South Parka, a na to su je upozorili iz središnjeg ureda.
Kao voditeljica ekspedicije, morala se suočiti i sa činjenicom da je stalno promatraju i razmatraju njezin rad.
- To nazivam periodom od 20 godina direktorskog iskustva. Tijekom čitave godine ljudi su mi kucali na vrata spavaonice i morala sam biti dostupna 24 sata na dan za slučaj nužde, tako da nisam mogla piti alkohol - pojasnila je.
Povratak nakon izolacije
Kad je sišla s ledolomca u Hobartu, prvo što je Robertson učinila bio je odlazak u sushi restoran. Tijekom godine je preživljavala na dehidriranoj i zamrznutoj hrani. No kad se uzbuđenje zbog povratka smirilo, pojavio preplavili su je senzorni šok i tjeskoba.
- Najviše me iznenadila buka. Dugo ste u zatvorenom, a onda se iznenada nađete usred prometa, postoje sirene, trube. Buka velegrada je zaista velika. A tu je i pitanje velikog izbora. Sjećam se da sam bila u trgovini s namirnicama i stajala pred policama žitnih pahuljica gledajući ogroman izbor. Tijekom godine imala sam na raspolaganju samo četiri vrste, a sada ih je bilo 40 - pojasnila je.
Uz to, morala je pronaći posao, kupiti automobil, izvaditi namještaj iz spremišta i započeti svoj život ispočetka. Kaže da joj je trebalo oko šest mjeseci prije nego što se priviknula na povratak u civilizaciju.
Strategije koje su joj pomogle
Stalno se prisjećajući da je svaka situacija prolazna, Robertson se suočila s novim životom tako što ga je odlučila prihvatiti ne tjedan za tjednom ili dan za danom, nego sat po sat.
- Nisam čak mogla razmišljati o tome što ću raditi sljedećeg dana ili tjedna jer mi je to bilo predaleko. Razmišljala sam samo o sljedećem satu. Što ću raditi u sljedećih sat vremena. Morala sam se stalno podsjećati da se neću uvijek osjećati ovako kako se sada osjećam - pojasnila je.
Na Antarktici je razvila strategiju fokusiranja na ono što može promijeniti u odnosu na ono na što nema utjecaja, poput, primjerice, snježnih oluja. Istu je strategiju primijenila i po povratku kući.
- Ako nemam kontrolu ni utjecaj nad nečim, ne zamaram se više time - kazala je.
Kako bi stekla kontrolu nad brojnim pozivima prijatelja, shvatila je da ona određuje tko će je posjetiti i s kim se želi susresti. No kaže kako je iskustvo izolacije za svakog drugačije.
- Neki će ljudi biti iznimno uzbuđeni, a neki će biti posve tjeskobni. Mislim da je većina nas negdje u sredini - dodala je savjetujući ljudima da ostanu u kontaktu s rodbinom i prijateljima te brinu o njima.