Pisanje poezije zahtijeva možda i više hrabrosti nego kickboks. Jer natučeni nos prije ili kasnije zaraste, a otvoreni prijelom duše - do kojeg može doći u slučaju fijaska vaših pjesama - ostavlja trajnu traumu. Autora ove kritike jednom su, ispisujući umjereno pohvalne retke poeziji Ace Stankovića, neumjereno izmasakrirali hejterski komentari znalaca, pa je, nasuprot Theodoru Adornu, zaključio kako nakon poezije nema Auschwitza. (Adorno je, podsjetimo, zaključio da nakon Auschwitza poezija više nije moguća).
POGLEDAJTE VIDEO:
Ako s takvim ozljedama s lirske bojišnice izlaze prostodušni prikazivači tuđih pjesama, kako je tek samim gladijatorima u areni hrvatske poezije? “Čovječe koji nisi kao svi drugi”, piše Tin, “ne nosi srca na dlanu i ne misli da moraš pokazati prostoti svih blaga svoje duše...” Ti, međutim, napišeš zbirku pjesama u kojoj si srce stavio na dlan, tiskao si na papiru sva blaga svoje duše - a kritika te dočekala na nož!? Sasjekli su te, samljeli tamo gdje si najosjetljiviji, u samom srcu tvoje intime. Prezreli su te, popljuvali tvoje pjesme, ismijavaju te. “Danas”, kažu, “svatko može biti pjesnik”. Čemu se izlagati tom riziku? Nije li bolje, komotnije, sigurnije - opet Tin - biti poput bisera na dnu mora kojeg “nitko ne vidje, nitko ga neće vidjeti, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote”?
Takav prijam još je i puno vjerojatniji u slučaju Danijele Martinović, hrvatske pjevačke zvijezde, koja je ovih dana - hrabro - objavila dvije zbirke pjesama (izdavač Neven Kepeski) učinivši, ako se ne varamo, zanimljiv presedan - koliko je nama poznato, niti jedna hrvatska estradna zvijezda njenog ranga i profila nikad nije objavila zbirku poezije. Proguglali smo Gabi, Terezu, Jasnu Zlokić, Meri Cetinić - i nismo našli ništa slično! Nitko od zvjezdanih singing heads nije se odvažio na liriku, a Danijela Martinović jest. Ona bi, računajući na svoju slavu, mogla unaprijed računati na podsmijeh, zločest prijam zbirke, ljubomoru, tradicionalni jal, osporavanja itd., pa bi je to utoliko prije moglo spriječiti, ali - nije ju spriječilo...
Danijeline su pjesme - ukoričene u dvije knjige spomenarskog formata i fizionomije - sasvim pristojna lirika koja je pisana iskreno, iz srca, i kao takva će sigurno dobro komunicirati s publikom, pretpostavljamo mlađom ili sredovječnom, i pretpostavljamo ženskom, ali ne nužno: ove su pjesme dostupne svima. Danijelina je poezija izraz traženja sebe, potrage za autentičnošću, iskoraka prema putevima smisla i punine života, potrage za ljubavlju, dakle - univerzalna da univerzalnija ne može biti. Početak je ipak vrlo osoban. Danijela Martinović iskreno priznaje da je bila zarobljena u tijelu zvijezde, kojoj mnogi zavide, a uistinu uplašena, jadna i nemoćna djevojka koja se u jednom trenutku zapitala “Tko sam ja?”. Nije znala tko je - lik iz medija, sa scene, Danijela iz predodžbe svoje okoline - ili nešto sasvim drugo. Bila je to, sirkovski rečeno, imitacija života, glumljenje različitih uloga, bez pokušaja da se otkrije “svoje ja”. Sve se vrtjelo oko slave, ali u Hrvatskoj vrijediš toliko koliko vrijedi tvoj zadnji album. A što ako on omane? Ako karijera krahira? “U epicentru gomile osjetila sam istinski glamur osamljenosti”, piše Danijela pa objašnjava: “Etiketa ‘uspješna pjevačica’ zvuči divno, primamljivo, i baš godi, ali ako omanem i ne ispunim i najmanja očekivanja, trenutno sam zamijenjena i postajem propala pjevačica. Ili možda bivša pjevačica?”
U pjesmi “Raščlanjivanje boli” opisuje presudne trenutke u kojima se odvažila napasti svoju bol - ona je pobjeđuje i otkriva život, carpe diem! Rađa se “nova ja”, koja u dvije knjige podastire svoj život: “Što god da jesi, budi to što jesi, budi bez fige u džepu, budi svoj do kraja; ravna crta na vrhu smrt je za bitnije spoznaje. Jer, svi jako dobro znamo, kad je dobro, lako zaboravljamo, lako se uljuljamo, ulijenimo se, probahatimo, prišivamo si titule i zasluge... Najopasnije je kad nas opije zona ugode... A možemo li takvi rasti? Možemo li pridonijeti ikomu ili ičemu?”
Evo još nekoliko pjesama iz zbirke. Jedna je ljubavna:
Kad budeš odlazio
Odnesi sve
Ostavi mi samo moje gole
zidove
Pazi, ima nešto što spakirati
ne možeš
Previše te ima svud u meni
da bi stalo u tvoje kofere...
Drugu bi bilo moguće opisati kao “školu života”:
Tvoje vrijeme je samo tvoje i
ničije više
Ako ti pobjegne ne možeš ga
stići
Gotovo je
Nema popravnog
Nema reprize
Vrijeme migolji
Kapa
Izmiče
Ne oprašta
Neumoljivo je
Ne ostavljaj ništa za sutra
Sutra ne postoji
Sada, sada je život
Upravo sada je sve.
Nema sumnje da je to
pjesma zrele osobe; teško
bi netko sa dvadeset pisao
ovako.
U Pjesmi “Savršen odgovor” Danijela piše:
“Sumnjom u svoju odluku
Zagazio si u živo blato zbunjenosti
i neodlučnosti
Polako te guta a ne
usuđuješ se mrdnuti
To je pravi trenutak
Samog sebe pitaj:
Djelujem li iz vjere ili iz
straha?
To je savršeno pitanje
Prva slika koja ti prođe pred
očima tajna je
Savršenog odgovora
A onda ćeš znati što ćeš..
Ima još jedna, kratka i divna:
“Nitko ne zna kada će sudac
zasvirati kraj;
Ne gubi vrijeme,
Igraj se
Igraj”
Ima u “Šalabahteru” i u “Neopisivom” spomenarskih stihova, ima traganja za smislom, ima ljubavi, ima rastanaka. Nije Arsen, ali nije ni loše. Danijela se odvažila, nije ostavila ništa za sutra - i nije pogriješila!