Pred očima svoje supruge Kamare Manthe iz SAD-a, Jason je počeo gubiti pamćenje. Nije znao što mu se događa, a nije ni njegova obitelj. Svaki posao ga je brzo umarao, gubio se u vlastitoj četvrti, a pred kraj je počeo kriviti suprugu za sve i svašta. Nikome nije bilo ni na kraj pameti da je tako mlad obolio od Alzheimerove bolesti -  teške, neizlječive, degenerativne bolesti mozga kod koje bolesnik zaboravlja tko je, ne prepoznaje obitelj, a u konačnici vodi u smrt, što se Jasonu i dogodilo vrlo brzo nakon dijagnoze. 

Ova bolest rijetko pogađa mlade ljude. Njegova supruga Kamara ostala je sama sa četvero djece, a ovo je njezina ispovijest, od dana upoznavanja, preko toga kako im je život izgledao dok nisu saznali da je bolestan pa sve do samog kraja njegovog života.

Da sam znala kako ću svaki dan izgubiti dio Jasona, puno naših dana moglo je biti drugačije. Možda se ne bih toliko brinula o malim stvarima, dragocjeniji bi mi bio svaki trenutak, pokazivala bi mu više ljubavi, ali jednostavno nisam znala.

Prvi put sam vidjela Jasona dok je svirao gitaru u crkvenom bendu na našem fakultetu. Bio jako sladak; imao je te velike plave oči i velike rupice na licu. Otišli smo na vikend izlet s grupom mladih, a vratila sam se misleći kako je jako smiješan. Napisala sam u svoj dnevnik "mislim da sam upoznala dečka za kojeg se želim udati". Jason je tako romantičan, kupovao mi je cvijeće i ostavljao ljubavne poruke.

Nakon godinu dana veze, počeli smo razgovarati o braku, kako ćemo ostarjeti zajedno, imati kuću s bijelom drvenom ogradom i puno unuka. Oko Božića 2001. godine, otišli smo do kuće Jasonova oca na razmjenu darova. Ušla sam i zapanjila se, Jason je ukrasio božićno drvce sa sto lampica i 50 crvenih ruža. Pjevao je pjesmu napisanu  za mene: "Nikada nisam vjerovao da bi se to moglo dogoditi. Sad sam sreo tebe i sve je sjelo na svoje mjesto...". Na kraju pjesme je rekao "Ne postoji nitko drugi s kime bi najviše želio provesti život.". Naravno da sam rekla "da". 

Imala sam 25 godina i bila sam trudna s našim blizancima, bili smo tako uzbuđeni saznavši na ultrazvuku da ćemo dobiti dvoje djece. U 27 tjednu trudnoće morala sam mirovati, a Jason je bio nevjerojatan. Odlazio je u trgovinu, kuhao večeru, igrao razne igrice sa mnom. Bio je toliko zaštitnički orijentiran prema meni, pazio je da se ne naprežem i pokušavao mi olakšati svaku sitnicu. Nakon rođenja djece, mijenjao im je pelene, uspavljivao ih, čitao, valjao se s njima po podu, pjevao s njima ...

Počela sam 2009. godine primjećivati ​​promjene kod njega, nakon rođenja našeg trećeg djeteta. Prvo je počeo gubiti interes za svoj posao, i to nakon što je osam godina bio jedan od najomiljenijih učitelja u svojoj školi. Obožavao je raditi tamo. Zatim, kao da je htio prestati raditi, što je šokiralo i mene i druge ljude. Kako sam željela da bude sretan, podržala sam ga u toj odluci, a on je potom  pronašao posao u lancu brze hrane kojemu je vlasnik jedan kršćanin s ciljem da uzme franšizu. 

Ali, nekoliko mjeseci kasnije, opet je promijenio ploču, htio se okušati u radu u policiji našeg grada. Isprva sam bila uz njega jer mi se činilo da voli izazove, no ubrzo sam saznala da se on bori, koliko mu je teško raditi. Iako su drugi govorili koliko je posao lagan, on je uvijek prigovarao kako mu je jako teško. Bio je pod tolikim stresom da je počeo gubiti na kilaži i bio je stalno uznemiren. Ponavljao je kako on to više ne može, čak je ponekad plakao prije odlaska na posao. 

Nakon otprilike 11 mjeseci, Jason je otišao iz policije. U to vrijeme borio se s kožnom infekcijom i dva tjedna je bio u bolnici. Tada sam primijetila kako govori čudne stvari . Sestra bi ga pitala: "Kako ste dobili tu infekciju?" a on bi odgovorio, "Imao sam dvije doze jutros." Mislila sam da je to zbog lijekova, ali svejedno sam bila zabrinuta. 

Uskoro je imao problema s pamćenjem. On je bio nogometni i košarkaški trener dok je bio učitelj, pa je odlučio pomoći prijatelju u kreiranju sportskog programa za predškolce. Ali, Jason nije mogao zapamtiti raspored pa je pisao bilješke po rukama kad i gdje se mora pojaviti. Njegova zaboravljivost se pogoršavala. Jednom nas je vozio na utakmicu i krenuo je pogrešnim smjerom u jednosmjernoj ulici. Drugi put je s kćer odveo na igranje kod susjeda i izgubio se dok se vraćao. Policija ga je dovela kući.

Oko Božića 2012. godine otišao je van staviti svjetla na kuću, za što mu inače treba sat vremena, ali ovaj put to je trajalo četiri sata. Čula sam kako viče: "Ta glupa svjetla". Sjećam se da je rukama prekrio lice i pitao: "Zašto mi se to događa?". Izgledao je toliko shrvano. Mene je okrivljavao kako sam prestroga prema njemu, više se nije toliko bavio našom djecom. Počela sam razmišljati o razvodu pa smo otišli savjetniku no on nam je preporučio neuropsihijatra, a to nas je dovelo do neurologa s klinike Mayo u Minnesoti 2013. godine.

Jason je otišao na ispitivanje, uključujući PET skeniranje mozga. Noć prije našeg susreta sa svojim liječnikom, pogledala sam Jasonove nalaze. Ne sjećam se točnih riječi, ali poruka je glasila kako je njegova moždana slika u skladu s onima kakve imaju ljudi oboljeli od Alzheimerove bolesti. Osjećala sam se kao da me netko udario. Nitko u Jasonovoj obitelji nije imao ovu bolest. Jason je samo klimnuo čuvši od liječnika što se događa i zaplakao. Kod kuće smo okupili djecu i pokušali im objasniti što s tatom nije uredu. 

S vremenom je sve više zaboravljao, nije znao moje ime, nije se mogao sjetiti imena naše djece. To je bio jedan od naših najgorih dana ikad. Prijatelji i poznanici pomagali su mi oko brige o njemu. Stanje mu je postajalo sve lošije pa sam ga morala staviti u jednu ustanovu na dugoročnu skrb. Čak je i moja svekrva doselila k nama kako bi što više bila uz njega. Često sam s djecom odlazila k njemu, pokazivali smo mu slike, pričala sam mu o našem životu, a on bi se ponekad nasmijao. 

Umro je 28. listopada 2014. godine. Imao je samo 37 godina. Jason je bio otac pun ljubavi i brižan suprug - moj najbolji prijatelj. Moram vjerovati da je to sve što se dogodilo dio Božjeg plana. Voljet ću Jasona i misliti na njega zauvijek, piše Country Living.