Stare istrošene knjige, pokidani časopisi i izlizane karte samo su neki od predmeta koji dolaze u "bolnicu za knjige" kod "doktora" koji ih liječe, popravljaju i brinu o njima na najbolji mogući način. Radi se o Odjelu Zaštite i pohrane u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu koji pazi da cijeli fond knjižnice bude pravilno zbrinut ali i obnovljen. Ovaj odjel je multidisciplinaran i ima 47 djelatnika među kojima su zaposleni restauratori, knjižničari, fotografi i knjigoveže.
POGLEDAJTE VIDEO: Restauracija knjiga u NSK
- Unutar odjela provodimo sustavnu zaštitu knjižnične građe NSK i to provodimo kroz četiri temeljna procesa: konzervacija i restauracija, opremanje i uvez građe, pohranu knjižnične građe te zaštitna snimanja i izradu preslika - rekla nam je Sanda Milošević, rukovoditeljica Odjela.
Prvi proces koji prolazi oštećena knjiga je ručna konzervacija i restauracija u kojem se koriste razne metode i alati da bi se knjiga što kvalitetnije i neprimjetnije obnovila.
- Naše pravilo je manje je više, odnosno što manje zadirati u izvornu knjigu i ostaviti je autentičnom. Knjige koje su bile loše pohranjene često imaju tragove vlage, plijesni ili insekata koji ležu svoje ličinke unutar knjižnog bloka, najčešće uz hrbat jer su se knjige nekad lijepile sa škrobnim ljepilom - rekla nam je djelatnica odjela Karmen Jurišić. Knjige često dolaze izgrižene iznutra, a to se događa kada se ličinke izlegu te traže izlaz van pa nastaju rupice.
- Mi smo tu da te knjige konzerviramo, odnosno zaustavimo proces degradacije. Kad je šteta već napravljena, mi moramo spriječiti propadanje izvornika - dodala je Karmen.
- Prije same restauracije prethode još neke faze, prije svega tu mora biti dobra dokumentacija, kao i fotodokumentacija da bi mogli pratiti razvoj. Tu je i opis zatečenog stanja, odnosno to je prva faza koja se radi kada dobijemo knjigu - napomenula je. Nakon toga idu preliminarne analize te se radi identifikacija vlakana ako se radi o izuzetno vrijednim knjigama. Radi se i identifikacija kože i metala, dodaje.
- Imamo dosta specifičan posao jer se susrećemo s najviše vrsta materijala. Nije to samo papir već i koža, pergamena, metali, drvo, slonovača... Nakon preliminarnih ispitivanja gdje se ispituje prisutnost kiselina u papiru, topivost pigmenata, identificiraju se i vlakna samog papira i vrsta kože kojom je nešto uvezeno. Na osnovu tih preliminarnih analiza odlučujemo kojom metodom će se nešto restaurirati - objasnila je.
Stare vrijedne knjige uglavnom se restauriraju klasičnom ručnom restauracijom. Mora se obavezno raditi s japanskim papirima jer su oni neutralni, točnije ne sadrže kiselinu. Što se tiče japanskih papira, na Odjelu imaju preko 36 različitih japanskih papira, po boji i debljini. Najtanji (dvogramski ili paučina papir) je jako dobar ako imate puno djelića lista koje trebate spojiti.
Svaka vrsta papira ima i svoje ime. Najtanji se zove supertengujo, a onaj deblji - kozushi. U slučaju da se ne nađe japanski papir sličan nijansi izvornika, kombinira se tamniji i svjetliji.
- Ono što mi želimo drugima osvijestiti je da je ovaj posao koji zaista treba raditi sa srcem. Meni je to bila ljubav na prvi pogled - kaže Karmen.
Od alata za ručno restauriranje imaju knjigoveški pribor, injekcije za injektiranje ljepila na teško dostupna mjesta, iglu i konac za šivanje knjigoveškog bloka. Imaju i nož za stanjivanje kože, povećalo i kist. Tu su i kirurške škare, zubarske iglice, pincete, skalpeli te razni uređaji.
- Mikrometrom mjerimo debljinu papira i time se određuje kojom debljinom papira treba nešto restaurirati. U to isto tako moramo uračunati i sloj ljepila koji malo podeblja papir. U svakom slučaju najbolje da je taj papir tanji nego deblji jer prije puca - objašnjava proces.
Služe se i epruvetama te kivetama u koje stavljaju uzorke materijala koje nađu.
- To mogu biti uginuli kukci ili čahurice, a u nekim hrptima smo nalazili i škorpione. Ukratko - svačeg smo se nagledali. Radili smo dosta na terenima u starim knjižnicama, neke se nisu otvarale još iz vremena kuge tako da smo imali prilike svašta vidjeti - kaže nam.
Svojim savjetima pomažu i drugim ljudima
- Metode restauracije stalno idu naprijed i postaju modernije. Kolege u svijetu i kod nas razmjenjuju iskustva tako da se uvijek nešto novo uvodi, otkrije... Imamo i etički kodeks koji nalaže da se znanje treba dijeliti između konzervatora i restauratora - dodaje.
Tako ih često znaju nazvati i iz privatnih zbirki s raznim problemima. Primjerice, nekome se razlije šalica kave po knjizi pa ne znaju što da rade, u takvim situacijama oni su uvijek tu da pomognu. Osim knjige, ovdje se restauriraju i drugi formati poput karti, grafika, mapa... Sve je reverzibilno i iznimno se poštuje original.
Tako Karmen Lečić radi na restauriranju nacrta za tapiseriju Ljube Babića "Zlatna bula".
- Najveći izazov kod ovakve građe su velike dimenzije. Kako bi restaurirali takvu građu, trebamo prvo odvojiti svih 13 dijelova i restaurirati svaki pojedinačno. Za restauriranje ovakve građe trebat će mi oko pola godine jer se ne bavim samo time, a da se bavim, sigurno bi mi trebalo par mjeseci - objašnjava Karmen. Općenito je teško odrediti koliko će vremena trebati za restauraciju neke građe jer se neke stvari brže restauriraju, a neke kraće. Sve ovisi do oštećenja i toga koliko posla s ostalim stvarima imaju, kažu nam.
Neke knjige moraju ići i na retuš, a time se bavi Stevo Leskarac koji je objasnio kako imaju mikroskope više vrsta s kojima rade analize, mjere kiselost papira i drugo...
- Retuš se radi samo tamo gdje treba, na mjestima oštećenja, a radi se s pravim umjetničkim bojama. Boja se prilagođava originalnoj boji građe kako bi se sve uklopilo. Retuširamo i hrbat uveza, pergamene, listove - priča. Koriste rimski retuš, odnosno crtkani, a on kao i sve ostalo mora biti reverzibilan.
Stare novine se laminiraju
Na odjelu restauriraju i novine, a one se čuvaju laminacijom. Proces takve obnove se radi u pet faza. Prva faza je čišćenje papira "magic" gumicama da se sva onečišćenja uklone. Nakon toga ide pranje listova u vodi i alkoholu, a zatim sušenje te se rade popune oštećenih listova sa japanskim papirom. Zatim se list oblaže polietilenskim folijama s obje strane.
- Najzahtjevniji dio kod ovog posla su izrada popuna listova. Novine su jednostavnije za restauraciju imaju manje oštećenja - kaže djelatnica odjela Katica Milas.
Laminacija novina se radi laminatorom - rijetkim strojem koji je proizveden u Hrvatskoj.
- Laminator je naš, hrvatski, proizvod i proizvodio se sredinom prošlog stoljeća u Strojotehni, a Knjižnica ga je kupila 1963. godine. Dosta tih strojeva se izvozilo po Europi pa čak i svijetu za knjižnice - naglašava. Taj stroj se više ne proizvodi, ali NSK ima nacrte pa se čeka netko tko će ga preuzeti i proizvesti. U knjižnici su dva takva stroja, imala je Rijeka još jedan al ne zna se je li ga još imaju i koriste.
Još jedan proces unutar Odjela je Opremanje i uvez gdje se knjige uvezuju, a obnavljaju se i korice te hrbati
- Korice knjige se najčešće obnavljaju telećom kožom, a rade i različite vrste uveza iglom i koncem po uzoru na original. Trenutno uvezujemo knjigu iz 17. stoljeća - kaže nam djelatnik odjela Damjan Kopričanec. Knjige uvezujemo na "napinjaču" ili "heftlagu", stalak za šivanje je stručni izraz, dodaje.
Prije obnavljanja korice, teleća koža se stanjuje nožem kako bi se bolje prilagodila koricama knjige. Izrađuju i zaštitu za knjige u koje obnovljene knjige spremaju. Rade se od drveta, a neke imaju odjeljak za stvari koje su pronađene u knjizi.
- Radimo i zlatotisak, a za njega imamo stroj. Najčešće s njim radimo naslove, datume i slično. Obično za 19. i 20. stoljeće, kao što su molitvenici - objasnio je i dodao kako pri restauraciji najviše voli uvezivati knjige, a najteže mu je stavljati kopče od mesinga na knjigu.
Rade zaštitna snimanja i preslike
Darko Čižmek uveo nas je u fotolaboratorij koji je osnovan 1939. godine, a bavi se zaštitnim snimanjem građe i to analogno i digitalno.
- Analogno zaštitno snimanje je mikrofilm i još uvijek se njime koristimo, no možemo i digitalizirati taj mikrofilm. Radimo i snimke za fotodokumentaciju o restauriranju te sudjelujemo i u snimanjima za postavljanje izložbe - ispričao je. Građa za mikrofilmiranje se prvo mora pregledati da se vidi je li sve složeno po redu, a tek se onda mikrofilmira. Nakon toga slijedi razvijanje mikrofilma te sadržajna i tehnička provjera kvalitete. Kade je sve u redu onda se pristupa izradi dijapozitiva te se film kopira.
- Svi se čude zašto prvo radimo mikrofilm pa ga onda digitaliziramo, ako smo ga mogli digitalizirati odmah. No, mikrofilm će trajati puno dulje, a za digitalni snimak morate imati dobru arhivu, odnosno server i stalno povećavati taj prostor. Uvijek je dobro pohranu imati u razdvojenim medijima. Neka bude digitalna, ali neka postoje i mikrofilmovi, ako padnu serveri ostat će nam mikrofilm. Tako uvijek imamo sačuvani zapis - ističe Darko.
Imaju i poseban uređaj "reader printer" koji je namijenjen za pregledavanje mikrofilma, skeniranje, izradu ispisa te digitalizaciju.
- Sa digitalizacijom smo započeli 2003. Kupili smo u to doba jako kvalitetan skener koji može skenirati do veličine A0. Uređaj je toliko kvalitetan da se vidi skroz do strukture papira - objašnjava.
- Na neki način je privilegija raditi na ovakvom radnom mjestu jer tko ima priliku u rukama držati Vinodolski zakonik, Zakon rimskog dvora, Klovića... - tvrdi.
Važno je da se knjige čuvaju u kontroliranim uvjetima
Sve knjige idu u spremište gdje se pohranjuju i čuvaju u kontroliranim uvjetima. Ovdje zaposlenici izdaju građu na zahtjev korisnika i prihvaćaju novu. Također vode računa da su police čiste te sve organiziraju i sortiraju.
- Građa nam je smještena u pomične ormare i složena je po rednom broju. Signatura, odnosno redni broj nam služi da nađemo građu i dajemo je na korištenje korisnicima - kazala je djelatnica odjela Mirjana Tišljar. Tu su smještene knjige, časopisi i novine koje daju na korištenje u čitaonici ili izvan knjižnice. Periodika, odnosno časopisi i novine se ne izdaju izvan knjižnice nego imaju na trećem katu posebnu čitaonicu za periodiku i starije knjige do 1900. godine.
- Naš osnovi zadatak je smjestiti knjige u odgovarajuće mikroklimatske uvjete koji se redovito kontroliraju. Police su podignute radi poplave, a gornji dijelovi su isto pokriveni da što manje prašine ulazi. Najstarije knjige se nalaze u trezoru i to su inkunabule, rukopisi - kaže. Temperatura u spremištu mora biti 19, najviše 20°C stupnjeva, a relativna vlaga ne smije prijeći iznad 50. Djelatnici imaju svoje mjerne instrumente s kojima jednom mjesečno provjeraju vlagu pa se onda ona regulira.