Poezija predstavlja slobodu, bezbrižan i lagodan život, putovanja i upoznavanje drugih pjesnika, dok sladoledarstvo, nešto što bi trebalo biti jednako lijepo, predstavlja okov, tradiciju, težinu roditeljskih očekivanja. Radi se o romanu koji tematizira povijest nastanka sladoleda, odlazi duboko u prošlost, kad su seljani iz regije Veneto prvi počeli donositi snijeg s planinskih vrhova i miješati ga sa slatkim, no vjerno opisuje i ekonomsku migraciju suvremenih talijanskih sladoledara u susjedne zemlje. No “Sladoledari” su prvenstveno priča o obiteljskoj dinamici.
O šutljivosti karakternih i teških muškaraca i njihovih slabih žena koje se pojavljuju kao kulisa, kako bi upotpunile svrhu svojih muškaraca u svijetu. Muškarci su ti koji imaju snove, koji prihvaćaju obiteljsku tradiciju pravljenja sladoleda ili je odbacuju, no žene iz obitelji nemaju snove niti su ti snovi izrečeni. Pojavljuju se tek u kontekstu svoje seksualnosti i putenosti, no ne s namjerom da prenesu svoje misli i nazore, nego su tek zavodljivi prizor pred očima protagonista, koji promatra njihove grudi, lijepe noge, čipkaste gaćice i seksi suknjice. Iz površnog razumijevanja muško-ženskih odnosa rađa se krucijalni zaplet romana - pravljenje djeteta, nasljednika sladoledarnice. Tijelo žene ponovno je tu da bi ispunilo funkciju. Ne žudi muškarac za djetetom, nego žena, i to pod svaku cijenu, lišena svake razborite misli.
“Moj brat je dobio najljepšu djevojku, uspio ju je osvojiti, no njegovo sjeme nije činilo ništa njezinu tijelu”, ispovijeda protagonist. Kad govori o novoj zaposlenici sladoledarnice kaže: “Sara je imala dvadesetak godina, nije bila naročito zgodna, no bila je jako pouzdana”. Kad bismo primijenili ovu istu rečenicu na muškog lika, zvučala bi smiješno i neuvjerljivo - da netko nije zgodan, ali ima sljedeću najbolju vrlinu - pouzdan je. Nejasno je u koje je razdoblje smještena radnja, no kako protagonist u jednom trenutku spominje da u sladoledarnici još nisu imali bežični telefon, moglo bi se raditi o sedamdesetima ili osam desetima. Konflikt između oca i sina, a kasnije između starijeg i mlađeg brata, nastaje zbog odbacivanja tradicije.
Otac ne prestaje zamjerati sinu što je izabrao poeziju umjesto sladoledarnice, a mlađi brat zamjera starijem što ga je ostavio kao jedinog nastavljača tradicije i time mu zapečatio sudbinu. Iako stariji brat bira zanimanje mimo tradicije, ipak ga ta odluka progoni, stalno promišlja je li dobro izabrao.
Povremeno osjeća čak i čežnju prema strojevima za sladoled, kao da mu je obiteljski zanat upisan u genetski kod. Traženje sebe, svojega glasa u svijetu i težina roditeljskog pritiska ono su što muči Van der Kwasta. Mimo doista problematične karakterizacije ženskih likova i nekoliko nezgrapnih metafora, ponovno u kontekstu ženskog tijela, radi se o romanu koji je lako voljeti.
“Sladoledari” su knjiga koju biste preporučili nekome tko želi pročitati nešto lijepo, uroniti u bazen melankolične čežnje, vratiti se u vlastito djetinjstvo i mladenaštvo. Van der Kwast je pripovjedač koji zna s riječima, pripovjedne niti drži čvrsto u rukama, dok mu rečenica posjeduje neviđenu mekoću. Pisac je ugođaja, romantik, a najbolji je kad ostavi sladoled po strani i uroni u svijet prekrasne poezije.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM: