To je to što me zanima!

Hrvatica u boksačkom svijetu: Izvan ringa sam tipično žensko

Hrvatica rodom iz Augsburga Nikolina Orlović boksa u dresu Njemačke pod imenom Nikki Adler, osvajačica je četiri svjetske titule u WBU verziji
Vidi originalni članak

Hrvatica Nikolina Orlović (27) iza sebe ima četiri svjetske medalje u boksu. Njezin je udarac u ringu težak 300 kilograma, a sedam je pobjeda osvojila nokautom. Boks je, govori, njezina ljubav od malih nogu.

- Sa šest godina počela sam trenirati taekwondo, a onda od sedam karate. Šest godina marljivo sam trenirala, ali je nešto nedostajalo. Jednostavno mi je bilo dosadno. Svašta sam u djetinjstvu probala; i rukomet i košarku, ni u čemu se nisam našla. Kao 15-godišnjakinju su me prijatelji odveli na kickboxing i odmah sam se zaljubila u boksačke rukavice. S 18 godina prebacila sam se na pravi boks - priča Nikolina koja boksa za Njemačku pod imenom Nikki Adler.

Na početku karijere, u amaterskoj konkurenciji, bila je peterostruka prvakinja Njemačke, ali i hrvatska reprezentativka. Pod svojim je imenom 2008. nastupala za reprezentaciju Hrvatske i tada je bila prvakinja. Na europskom je prvenstvu također pod hrvatskom zastavom osvojila brončanu medalju, a na svjetskom peto mjesto. Zbog boljih financijskih uvjeta sada boksa u dresu Njemačke. 

- U Hrvatskoj me nisu mogli financirati, sve su plaćali moji roditelji i poslije, kad su se pokazali rezultati, moj sponzor iz Njemačke. Nije bio red da on plaća, a ja boksam za Hrvatsku. Rekli su da će me nastaviti financirati ali trebam boksati za Njemačku - kaže Nikki koja bi i danas rado boksala za domovinu, ali joj se, tužno će, ništa ne nudi. Ni kao dijete nije bila nježna curica, djeca su je se bojala jer se voljela tući. Uplakane djevojčice, koje bi propustila kroz šake, potužile bi se njezinoj mami, a Nikolina završila u kazni. No nikad nije bila problematično dijete, tukla se, priznaje zato da zaštiti slabije. Kad je počela trenirati i potom vrlo brzo ušla u ring, njezinoj mami to je bila ravno katastrofi.   

- Uvijek je mrzila grubost. Govorila je da je srce boli kad ulazim u ring. Početke je još mogla gledati jer udarci protivnika tada nisu bili teški, ali poslije, kad je to postalo sve snažnije, mama nije dolazila na mečeve. Danas bude u publici, ali više ne gleda nego što gleda. Uz mene je, ali srce je boli, tjedan dana nakon svakog meča ne može spavati. Ni tati nije svejedno kad me udare - govori Nikki koja u svakom meču izgubi dva do tri kilograma. Počeci su joj, ne skriva, bili teški. Treninge, odlaske na natjecanja i sve što treba za profesionalni bok plaćali su roditelji i starija sestra Danijela.

- Morala sam imati posebnog trenera koji me pripremao, i to su moji plaćali. Tek kad su zaredala svjetska prvenstva, našli smo sponzora - priča. 

- Svaki put kad bih se kući vratila sa šljivom na oku ili malo pomaknutim nosom, mama bi spremala obloge. Pritom ne bi propustila reći kako je to jako grub sport. 

Nikki ni tada nije odustajala, posebice stoga što većih ozljeda do danas nije imala. Danas ima četiri svjetske titule u WBU, što je vrh boksačke karijere. Trofej je to koji ima i Muhamed Ali. Prvi svjetski naslov u WBU verziji osvojila je u rodnom Augsburgu kada je nokautom u četvrtoj rundi svladala Emoke Halas iz Srbije. Nakon toga uspjesi su se redali. Nikki kaže da je ženski boks danas mnogo isplativiji nego kad je ona počinjala.

- Nisam zato htjela odustati. Uostalom, u taj sport nije me uvela želja za bogaćenjem nego ljubav. Divan je osjećaj dignuti ruku u zrak i čuti svoje ime, kao pobjedničko. Divno je dobiti aplauz. Sjećam se i meča u Čečeniji na kojemu je na velikom kauču sjedio i njihov predsjednik. Bio je sav u bijelom, kao kralj. Borila sam se, a oko ringa mir, tišina. Muha se je mogla čuti. Predsjednik ništa nije govorio pa su i svi oko njega šutjeli. Tek u osmoj rundi je počelo navijanje, više nisu mogli šutjeti. Na kraju su i aplaudirali, a predsjednik mi je ukazao čast i ustao. Onda je i cijela dvorana stala na noge. Kao u filmu o Rockyju - priča Nikki.

Na raznim je turnirima upoznala i slavne kolege. S Donom Kingom je bila u Meksiku, dojmio je se i Oscar De La Hoya. O tom meksičko-američkom umirovljenom boksaču Nikki kaže da je vrlo simpatičan fakin. I naš Željko Mavrović joj je drag, vrlo jednostavan.

- Sviđa mi se što proizvodi vlastitu ekološku, zdravu hranu. Volim meso pa nisam na istoj prehrani kao i on. Ali moram paziti što jedem. Ne smijem mnogo masnoga niti bijelo brašno. Tjestenina koju jedem isključivo je integralna. Mnogo povrća, voća i riže - priča.

Za ovu godinu gotova je s natjecanjima, ali i dalje trenira dva puta na dan. U njezinu životu, kaže, ne postoji ništa osim boksa jer da se zainteresira za nešto drugo, ne bi mogla imati ovakve rezultate.

- Naporan je to sport kojemu se daješ ili skroz ili nikako. Kad bih jednom preskočila trening ili izašla tri, četiri dana za redom do sitnih sati, mogla bih se pozdraviti s formom. Ili se svojski pomučiti da se vratim na staro. Treniram dva puta na dan, slobodna sam samo vikendima i to ako nemam pripreme za meč. Jako rijetko idem van i to kad me prijatelji nagovore - kaže Nikki.

Odricanja joj kaže ne padaju teško, jer život joj je lijep i dinamičan. Voli ring, putovanja i ljude koje upoznaje. Popularizirala je ženski boks i sretna je kad vidi djevojčice koje se upisuju u boksačke klubove. Izvan ringa je, kaže, tipično žensko. Voli se našminkati, lijepo odjenuti. Drage su joj otmjene haljine i štikle. 

- Rijetko izlazim i onda volim biti dotjerana. Spektakl u Frankfurtu ‘Hrvatska noć’ ne propuštam jer obožavam našu glazbu. Prije toga bila sam i na jednom otmjenom balu. Baš sam se ponosila svojom haljinom - priča.

Jednostavna je i umiljata i nitko, kad je upozna, ne bi rekao da je boksačica. Mladići lako padnu na tople zelene oči i nisku bijelih zuba pa se uzvrte oko nje. Nikki priznaje da se promijene kad im kaže čime se bavi, kao da se malo uplaše. Nije u vezi i ne misli da bi njezin partner trebao biti iz svijeta boksa.

- Rado bih da je nježan, ali istodobno i snažan iznutra. Mora biti psihički jak da bi uza sebe imao ženu koja boksa. I mora se dogoditi onaj klik kad se ugledamo - priča Nikki koja barem dva tri puta godišnje posjeti Hrvatsku. 

Odrasla je i rođena u Augsburgu. Njezin tata je rodom iz Udbine, a mama iz Karlovca. 

- Često idem tamo, imam i baku u Udbini. Ali nitko od obitelji iz Hrvatske ne dolazi na moje mečeve. Samo me sestra uvijek gleda - kaže Nikki koja razmišlja da se po završetku karijere preseli u Hrvatsku.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!  

Idi na 24sata

Komentari 1

  • Sta BlejisKonju 01.12.2014.

    Bar je lijepa

Komentiraj...
Vidi sve komentare