Indeks tjelesne mase, poznatiji kao BMI, postao je sveprisutan alat u liječničkim ordinacijama, teretanama i internetskim kalkulatorima zdravlja. Riječ je o jednostavnoj formuli koja na temelju visine i težine osobu svrstava u kategorije poput pothranjenosti, normalne težine ili pretilosti. No, iako se masovno koristi kao brzi pokazatelj zdravlja, priča o BMI-ju puno je složenija i otkriva da ovaj popularni indeks ima značajna ograničenja koja se često zanemaruju.
POGLEDAJTE VIDEO:
Kako je astronom stvorio mjeru za debljinu?
Priča o BMI-ju ne počinje u medicini, već u astronomiji i statistici. Osmislio ga je belgijski polimat Lambert Adolphe Jacques Quetelet između 1830. i 1850. godine. Quetelet, strastveni astronom i matematičar, bio je opsjednut idejom primjene matematičkih zakona, koji upravljaju kretanjem planeta, na ljudsko društvo. Njegov cilj bio je otkriti 'l'homme moyen' ili 'prosječnog čovjeka', statistički ideal koji bi predstavljao normu za cijelu populaciju.
Queteletov indeks, kako se isprva zvao, nikada nije bio namijenjen za procjenu zdravlja ili debljine pojedinca. Služio je isključivo kao alat za statističko proučavanje populacija, baš kao što se prate stope kriminala ili broj sklopljenih brakova. Stoljeće i pol kasnije, 1972. godine, američki fiziolog Ancel Keys popularizirao je formulu i preimenovao je u "Indeks tjelesne mase". Keys je zaključio da je BMI koristan za populacijske studije, ali je i sam naglasio da je neprikladan za individualnu dijagnozu. Unatoč tome, zbog svoje jednostavnosti, BMI se proširio svijetom kao ključna mjera uhranjenosti.
Jednostavna formula koja je osvojila svijet
Popularnost BMI-ja leži u njegovoj nevjerojatnoj jednostavnosti. Za izračun su potrebna samo dva podatka: tjelesna težina u kilogramima i visina u metrima. Formula glasi: BMI = težina (kg) / visina (m)². Primjerice, osoba teška 75 kilograma i visoka 1,80 metara svoj BMI računa na sljedeći način: 75 / (1,80 x 1,80) = 75 / 3,24, što iznosi 23,1.
Prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), dobivene vrijednosti tumače se ovako:
- Manje od 18,5: Pothranjenost
- Od 18,5 do 24,9: Normalna tjelesna masa
- Od 25,0 do 29,9: Prekomjerna tjelesna masa
- 30,0 i više: Pretilost
Visoke vrijednosti povezuju se s povećanim rizikom od niza kroničnih bolesti, poput dijabetesa tipa dva, hipertenzije i kardiovaskularnih problema, dok niske vrijednosti mogu ukazivati na pothranjenost, poremećaje prehrane ili oslabljen imunitet.
Izračunajte svoj BMI OVDJE.
Je li BMI pouzdan pokazatelj zdravlja?
Unatoč širokoj primjeni, najveći nedostatak BMI-ja jest što ne razlikuje masno tkivo od mišićne mase. Budući da su mišići znatno gušći i teži od masti, sportaši i osobe s visokim udjelom mišićne mase često će prema BMI ljestvici biti klasificirani kao osobe s prekomjernom težinom ili čak kao pretili, iako imaju vrlo nizak postotak tjelesne masti i u izvrsnoj su formi.
Nadalje, BMI u potpunosti zanemaruje raspodjelu masnog tkiva u tijelu. Danas je poznato da je visceralna mast, ona koja se nakuplja oko unutarnjih organa u trbušnoj šupljini, znatno opasnija za zdravlje od potkožne masti na bokovima ili bedrima. BMI ne govori ništa o tome gdje se vaša masnoća nalazi.
Jednako je važno i to što je formula razvijena na temelju podataka o bijelim europskim muškarcima iz 19. stoljeća. Zbog toga može biti neprecizna za druge etničke skupine i žene. Istraživanja su pokazala da, primjerice, osobe azijskog podrijetla imaju veći rizik od metaboličkih bolesti pri nižim vrijednostima BMI-ja u usporedbi s Europljanima. Zbog toga su neke zemlje, poput Singapura i Japana, uvele vlastite, prilagođene BMI kategorije.
Kada se zabrinuti, a kada odmahnuti rukom
BMI ne treba u potpunosti odbaciti jer može biti koristan kao polazišna točka u procjeni zdravstvenih rizika na razini populacije. No, kada je riječ o pojedincu, treba ga uzeti s velikom dozom rezerve. Ne bi ga trebalo "uzimati k srcu" ako ste sportaš, trudnica ili starija osoba. Za osobe starije od 65 godina blago povišen BMI (npr. u rasponu od 23 do 27) čak može biti zaštitni faktor protiv krhkosti i osteoporoze. Za djecu i adolescente koriste se posebne tablice rasta, takozvani percentili, jer se njihov tjelesni sastav neprestano mijenja.
Postoji li bolji način?
Za dobivanje cjelovitije slike o tjelesnoj kompoziciji i zdravstvenim rizicima, stručnjaci preporučuju korištenje BMI-ja u kombinaciji s drugim, preciznijim metodama.
Opseg struka jedna je od najjednostavnijih i najkorisnijih. Smatra se da opseg veći od 94 cm kod muškaraca i 80 cm kod žena ukazuje na povećanu količinu opasne visceralne masti i viši rizik od srčanih bolesti.
Još precizniji pokazatelj je omjer opsega struka i visine, koji bi idealno trebao biti manji od 0,5. Druge metode uključuju mjerenje postotka tjelesne masti kaliperom ili analizatorima tjelesnog sastava, poput bioelektrične impedancije ili DEXA skeniranja.