Kad si učenik u splitskoj osnovnoj školi, nema veće pokore od sastava ili zadaćnice o jeseni.

Učiteljica napiše na ploču "Stigla je jesen u moj grad", a tebe odmah oblije znoj.

Znaš sve, znaš što se očekuje od tebe, čitao si po čitanki o crvenom i žutom sagu od lišća, o prekrasnim, toplim bojama i sličnim jesenarijama, ali to ti je kao mulcu iz Dalmacije apstraktno kao hladna fuzija.

Jesen u Splitu je bura i južina. I oblaci. I kiša isto, hektolitri kišurine. Sve je sivo i golo i mokro, nigdje ni traga od crvenog saga.

Koliko sam se tu naizmišljao. Jadan taj papir što je morao istrpjeti. George R. R. Martin je ništa, J. K. Rowling mi vode nije mogla donijeti. Tolkien može objesiti Silmarillion mačku o rep, koliko sam ja nakenjao izmišljenih jesenskih redaka.

O Gospođi Jeseni u svojoj raznobojnoj haljini, pa o mirisnom kestenju i vrijednim ratarima koji pripremaju zimnicu, pa o ne znam ni ja više o čemu. Neugodno mi je kad se pokušam sjetiti.

Zagreb je druga stvar. Zagreb je jesenski real deal. Ima crvene i žute sagove i kestenje i raznobojne haljine.

Lijep je, čak i po kiši.