Čak ni arhitektura u doba Le Corbusiera nije bila romantično vrijeme gradnje “novih situacija”, jedno je od mjesta “Tehnosfere IV” Žarka Paića. Pečat tog vremena je i izjava samog Waltera Gropiusa, vjerojatno u trenutku malodušnosti: “Sva naša djela nisu ništa drugo do krhotine”. Kamo onda ide arhitektura i što s njom učiniti u doba prve civilizacije u povijesti bez pojma vremena, u dobu kulminacije neokonzervativne i neoliberalne revolucije koja je počela još u 1970-ima? Što onda u dobu “nakon društva”?
POGLEDAJTE VIDEO:
U “Tehnosferi IV”, jednom od tri briljantna nova djela Sandorfa, Paić opisuje arhitekturu u apokaliptično doba u kojem je ona izgubila svoj referentni okvir. Glavna razlika doba Le Corbusiera i 21. stoljeća je to što je nestala ideja utopije društva, vizije sretnog svijeta na kraju priče. U “globalitarnom dobu” korporativnog kapitalizma i tehnološke totalne umreženosti ideja biološke zadanosti izrodila se u tehnokonstrukciju i arhitektura više ne postoji u prostoru, izgubila je svoj teren. Paić detektira reflektiranje svijeta totalne moći kapitalizma, u kojoj je on pokorio i društvo i metafizičko, kao doba, sa svojim ovladavanjem drugim preko novca zbog utrke za moći, i na arhitekturu. On u tome ne vidi kraj svijeta.
Iz ove se knjige iščitava upozorenje o dobu u kojem čovječanstvo još nije riješilo što će samo sa sobom, a takvi se odnosi onda preslikavaju na situaciju da takav svijet “ne-društva”, “ne-umjetnosti” više ni ne treba arhitekturu kao čin kreativnog stvaranja. Stadioni, aerodromi, trgovački centri, kamoli svi drugi oblici prostora života, dekonstruirani su, primjenjuju se digitalizirane matrice, kopira se jedno rješenje na drugo. Kakva je onda budućnost oblikovanja naših domova, pa i gradova, po logici prirode onih mjesta koja su nas oduvijek branila od egzistencijalne tjeskobe? E pa, čini se da ćemo uskoro i to vidjeti, htjeli mi to ili ne.
“Izdizanje misli - inteligencija emocija” Marthe C. Nussbaum djelo je drugačijeg duha suvremenog doba. Još donedavno akademski filozofi pitanjima “srca” nisu se baš previše posvećivali i teško da se u širim okvirima moglo zamisliti da će ljubav mudrosti prerasti u mudrost o ljubavi. Okosnica njezina djela je da su emocije poput ljubavi i tuge sve samo ne iracionalna distrakcija, da su to “inteligentni odgovori na percepciju vrijednosti” kao sudovi o predmetima i ljudima koji su izvan naše kontrole, ali koji su važni za naš procvat. Nussbaum ih postavlja u temelje našeg etičkog sustava. A to onda znači da se ona suprotstavlja vjekovnim razmišljanjima stoika, kršćana i kantijanaca o emocijama kao razarajućih i subverzivnih razumu. Nussbaum vraća čovjeka sebi.
Prepoznavanje naše zajedničke ranjivosti treba nas vratiti etici empatije i ljubavi. U njezinu “neostoicizmu” bol i pristranost emocija imaju pečat vrijednosti te ih moramo prihvatiti ako želimo stvoriti pravedan i suosjećajan svijet. Sandorf je, konačno, fantastično odabrao i objavom djela Michela Foucaulta “O vladanju živima”, nastalom iz njegova predavanja 1980. godine na Collège de France, a koje se nastavilo sve do ožujka 1984. godine, neposredno prije nego što će umrijeti.
On je pritom obrađivao ključna pitanja iz helenističke filozofije i kršćanske teologije. Suština knjige su kršćanske prakse pokore i ispovijedi te povijesna važnost pastoralne moći po moderni subjektivitet. Ovo je “konačni Foucault”, ovo je djelo koje povezuje rano kršćanstvo s vladavinom danas te zaključuje da je obaveza “govoriti istinu o sebi” oblikovala i kršćanstvo i zapadnjački društveni sustav kojemu danas pripadamo.
POGLEDAJTE VIDEO (Boris Banović) #ZAJEDNO24SATA: