Za većinu prkosnog lupanja vratima, ignoriranja i mrkih pogleda krivi su roditelji. Umjesto upozoravanja - pojasnite, a umjesto naređivanja -  zatražite. Čak će i ćudljivi tinejdžer čuti ako se s njim razgovara onako kako biste željeli da drugi razgovaraju s vama: uvažavajući mišljenje. Ako mu 10 puta iz kuhinje viknete da prošeće psa, osjećat će se kao “rob”. No ako mu na vidljivo mjesto stavite šaljivu poruku, moguće je da će to uistinu i učiniti. Puno veći učinak od: “Molim te prošeći Rexa”, imat će: “Trebam te da prošećeš Rexa”. Umjesto kao “rob”, osjećat će se kao “dobročinitelj”. Budete li ovako razgovarali s djetetom odmalena, ono će to kasnije preslikati u odnosu s drugim ljudima.
Izbjegavajte ironiju i retorička pitanja jer ona će djecu zbuniti, a tinejdžere pobuniti. Također, nemojte im nagovijestiti da mogu birati kad zapravo to ne mogu. Za razliku od: “Ako prošećeš Rexa, možeš van”, “Kad prošećeš...” šalje jasnu poruku kako očekujete da to napravi.

>>> Ne dovikujte  se s djetetom nego mu priđite. Prije će vas poslušati, a pritom se neće osjećati ugnjetavanim.

>>> Što je dijete glasnije, vi govorite tiše. Dok je ljutito ili uzbuđeno, gluho je za argumente. Pustite mu da se ispuše i onda razgovarajte. Na vikanje će i ono odgovoriti isto.

>>> Boriti se protiv kolutanja očima je kao priječiti psu mokrenje. Doslovno, jer dijete se time želi izboriti za svoje mjesto. No lupanje vratima ili drugu agresiju treba argumentirano kazniti.

>>> Povišeni ton, zapovjedne riječi “nema rasprave” i ozbiljan glas sačuvajte za situacije kad su zaista neophodni. Rabite li ih često, dijete neće shvatiti ozbiljno ni kad viknete da se makne s ceste.

>>> Četiri “čarobne” riječi hvala, molim, izvoli i oprosti djeci će ući u uho, a razgovor će teći lakše.