Zovu je 'bazaranska kraljica'”, rođena je 1926., u travnju, kao i kraljica Elizabeta II., ali za razliku od nje, Matiju Kuzman, koju od milja u Imotskom zovu Matijica, život nije mazio i pazio. U travnju je napunila 95 godina.
POGLEDAJTE VIDEO: Matijin recept za sretan život
- A je, ušla sam ti, ćerce moja, u 96., nabrojale se godine, a i nevolje - dočekuje nas Matija u kući u naselju Bazana, po čemu je i dobila titulu 'bazaranske kraljice'.
- Moj život ti je kao otvorena knjiga iz koje bi se dalo puno toga naučiti, ali pusti sad to jer tko bi se vraćao na ona teška vremena - dodaje baka. Sa šest godina ostala je bez majke i ne sjeća je se, nema čak ni fotografije. S deset godina je već, kako bi sebe, brata i četiri sestre prehranila i ocu pomogla, počela služiti u selu kod bogatog susjeda.
- Ostali smo bez majke s bakom. Čuvala sam stoku, on bi mi platio. Ako se imalo malo pure, nisi bio gladan - govori Matija, koja je rođena u Prološcu Gornjem, selu iznad Imotskog. A onda je s 12 godina došla služiti u grad, u jednu imućnu obitelj, i ondje je ostala. Tamo je bilo puno djece i zadaća joj je bila čuvati djecu, hraniti ih i paziti.
- Prva sam ustajala, a zadnja lijegala. Ipak sam uz rad u toj obitelji, u kojoj sam ostala do svoje 21. godine, puno i naučila. A onda me zaprosio pokojni suprug tu sa Bazane, a ja se mislim: ‘Ma bolje mi se udati i raditi u svojoj kući nego cijeli život biti sluga u tuđoj’. Bio je stariji šesnaest godina. Ma mislim se, da je najgori, neće mi biti teže nego služiti u tuđoj kući. Rodila sam petero djece i s 33 godine ostala udovica - priča Matija i onda na trenutak zastane:
- Sama, djeca mala, dok je suprug bio živ, radio je u trgovini, a kad je on umro, sve je palo na moja ramena. Više sam kuća oribala i robe oprala nego sve imotske žene. Znate, u to doba nije bilo perlica rublja, mene su zvali ‘Matijica, perilica rublja’ - uz smiješak govori starica, koju život nije mazio.
- Šibao me na najgori način, ali šta mogu, sve sam prihvaćala, Bog mi daje snage, on valjda za svakog od nas ima plan. Eto, moj je ovakav kakav je i što mogu. Imam krasnu djecu, unučad i praunučad - zastaje pa dodaje:
- Teško je kada djecu ispraćaš i ostaješ sam, ali što se može. Dobri su moji susjedi, svi mi donose, slušaju me, moja djeca, nevjeste, unučad. Unuk koji živi sa mnom pazi me i vodi brigu o meni - govori baka.
Da bi djecu prehranila nakon suprugove smrti, Matija je ponovno služila i radila teške poslove. Tad je Imotski bio varoš puna svijeta, mjesto s hotelima i gostionicama. Srijeda je bila poznata po pazaru.
U tom šušuru i baka Matija tražila je mjesto pod suncem. Nije se bojala rada, a imotski mesari najbolje su je poznavali. Kod njih je uzimala janjeće dropčiće, koje bi potom oprala, obarila i prodavala. I danas u Imotskom svi znaju i pričaju o Matiji i njenim dropčićima.
- Ja bih zorom u Glavinu Donju, tamo su im bile klaonice. Dio bih dropčića kupila, a dio bi mi mesari poklanjali. Kući bi ih prala i sređivala, to vam je bila i ostala poslastica. To sam radila više od 35 godina. Mirovinu sam mogla zaraditi. Više sam ih oprala nego što imam dlaka na glavi - kroz smijeh se prisjeća baka Matija, jer su se gospoda otimala za dropčiće:
- Znali su da to radim pedantno i s puno pažnje. I radila sam to sve do prije koju godinu - govori.
I za kraj dodaje:
- Izbrojile se godine, meni se čini da ih i nemam baš puno, baš onoliko koliko treba. Ni više ni manje. Ne znam ni pisati, ali sam prošla životnu školu - kaže baka i poručuje:
- Prihvatite sve što se dogodi i nastavite dalje! - savjetuje.