Ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre otvorila je premijera Mozartove opere “Cosi fan tutte” za koju je 70-ak kostima šivala poznata hrvatska modna dizajnerica Matija Vuica. Pritom je pazila da glumcima odjeća bude udobna, a od Hrvatske ratne mornarice posudila je za tu prigodu i kape. Dva je mjeseca naporno radila i često bila u avionu za London i nazad jer  je opera realizirana u produkciji londonskog Music without Frontiers, a posredovanjem Petra Miše Mihočevića koji je bio producent. Ovih se dana vratila u Zagreb i osim što se ponovno posvetila kreiranju vjenčanica, nestrpljivo očekuje početak godišnjeg odmora koji će provesti u Metkoviću. 

- Rođena sam zapravo u Mostaru, jer je tamo bila najbliža bolnica u kojoj me mama rodila carskim rezom. Ali odrasla sam i školovala se u Metkoviću. Polazila sam tamo i gimnaziju, i tijekom cijelog školovanja bila sam odlična učenica. Škola je bila vrlo teška, a profesori vrlo zahtjevni i strogi te su se  često petljali i u naše slobodno vrijeme. Bilo je to sredinom ‘70-ih, nismo imali disco, nego se odlazilo na ples i razne zabave, pa smo se na tim zabavama s njima sretali, a oni nisu bili baš presretni da mi, njihovi učenici, svjedočimo kako oni piju i plešu. 

Imala sam nekoliko prijateljica s kojima sam uvijek odlazila na te zabave, ali smo zbog toga ispaštale na satovima jer ni jedna zabava nije mogla proći bez mene.  Moj ćaća jedini je znao da pušim u srednjoj školi i nije mi branio jer je i on sam pušio od pete godine života. I zato su sve moje prijateljice dolazile k meni u kuću pa smo tu mogle u miru piti kavu i pušiti, a da se ne sakrivamo. Uvijek je govorio da je bolje da lijepo sjedimo u kući nego da se vucaramo po parkovima i pušimo kriomice. 

Nikad nisam imala problema s kilogramima, dapače, uvijek sam ih imala premalo. Toliko sam lagana pa se prijateljice šale na moj račun da me i vjetar može otpuhati. Već su me dva puta biciklisti srušili u gradu, morat ću malo ojačati...

Školovanje je nastavila u Zagrebu i tu je napokon oslobodila sve svoje talente i želje. Najprije je potkraj ‘70-ih upisala Fakultet za vanjsku trgovinu:

- Stanovala sam u Domu Stjepan Radić na Savi. I danas se dobro sjećam,  paviljon pet, soba broj 10 u prizemlju. Nisam imala love kao i drugi, ali sam zato studentsku sobu pretvorila u malu radionicu. Zarađivala sam tako da sam prijateljima prekrajala kapute, hlače i haljine, od jeftinih materijala radila modne ludosti i sjećam se  da sam krojila i prodavala kožnate kravate koje su bile modni hit. I danas mislim da onaj tko dođe na studij u Zagreb mora stanovati u domu jer ako to ne proživi, ostat će prikraćen za najljepša druženja. Sjećam se kako smo kuhali  zajedno, pili kavu zajedno i učili zajedno. Važno je bilo druženje i dijeljenje. 

U to se vrijeme svake subote išlo u Saloon, pa smo smišljali haljine za izlazak, i naravno da smo išli pješke. Sve to vrijeme imala je samo jednu  ljubav - svog Juru kojeg je upoznala još u Metkoviću. Zaljubila se u njega kao srednjoškolka jer je bio glavni frajer u gradu. Nosio je zalizanu kosu, polo majicu na V izrez, a takve su se tada mogle kupiti samo u Trstu. Svirao je gitaru i bio opasan tip za kojeg su se lijepile cure i nije ga bilo lako osvojiti. To više jer je srednju školu završio u Splitu. 

 - Tih 80-ih Jure i ja smo se kao i obično našli u Metkoviću. Na gitari mi je odsvirao nekoliko pjesama koje je komponirao. Okupio je i bend i trebala im je pjevačica, a tko je bio logičniji izbor od mene? Pjevala sam u Metkoviću svagdje gdje se tada moglo: u crkvenom zboru, u tamošnjem kulturno-umjetničkom društvu, u školskom zboru, a bome i po zabavama. I tako je krenulo.

Snimili smo demokasetu u prostoriji gdje smo vježbali, i poslali je u tadašnji Polet. Njihovi glazbeni kritičari su se oduševili materijalom, pa smo pozvani na YURM - Jugoslavenski rock moment - tada najveće natjecanje mladih bendova iz cijele Jugoslavije. Natjecanje se održavalo tri večeri i tamo smo 1981. godine i pobijedili. Sve su se novine raspisale o nama i počeli smo s turnejama. Putovali smo vlakom jer za drugo nismo imali ni novca. Ali kad smo trebali snimiti ploču, u Jugotonu su nas odbili jer da nismo komercijalni, govori Matija.

Zvali su je Vivienne Westwood

Njihovi koncerti nisu bili klasični. Već tad su povezivali razne oblike umjetnosti, od glazbe, i fotografije do videa i mode. Sve to završilo je Matijinom prvom modnom revijom koja je pak bila u skladu s glazbom koju su svirali. počela dizajnirati i postala svojevrsna Vivienne Westwood.

- Da, znali su me tako nazivati, možda više zbog nekog buntovništva nego sličnosti. A i bila sam u to vrijeme  jedina pjevačica koja se bavila i modom. Naime, kako smo našu glazbu uvijek nadopunjavali i ostalim oblicima umjetnosti, tako sam mislila da i bend mora imati drukčiji vizualni identitet. Budući da mi je igranje s materijalima i bojama oduvijek bio hobi, tako sam i ja počela smišljati odjeću za nastupe. 

Ali su onda došle ‘90-e koje više nisu bile tako vesele i bezbrižne. Jure i Matija vratili su se u Metković i živjeli tamo tri godine. On je otišao na front, a ona ga je svake večeri čekala da se vrati kući. Njihov dom pretvorio se u udobno sklonište za sve koji su željeli pojesti toplo, domaće jelo koje je kuhala Matijina mama. Ali i tada je Jure komponirao. 

- Vratio se gitari 1993. i smislio pjesmu ‘Linđo’. Ni sami tada nismo znali kakvo blago imamo jer je to bilo nešto posve novo u glazbenom smislu. Otišli smo Jasenku Houri i pustili smo mu pjesmu. Oduševio se i rekao: ’Odmah s tim van.’  snimili smo je i u za nekoliko tjedana postala je megahit. Danonoćno se vrtio na svim radiostanicama i počele su gaže. Napokon neki novac!! 

Njezinu haljinu nosila je Anica Martinović na izboru za Miss svijeta 

A onda se potkraj ‘90-ih Matija ozbiljnije posvetila dizajniranju. Krenulo je spontano, a njezine prve haljine nosila je Danijela Trbović kao voditeljica tada vrlo gledane emisije ”Hit-depo”. Nakon toga Matija je dizajnirala i sašila haljinu Anici Martinović za izbor za Miss svijeta. Ubrzo nakon toga njezinu je haljinu nosila i Antonela Butigan na izboru za najljepšu gospođu svijeta, a godinu dana poslije Tihana Harapin naručila je za isto natjecanje haljinu Ivi Buchwald. Obje su se u domovinu vratile s nagradom za najljepšu nacionalnu haljinu. 

- Sjećam se da sam danima razmišljala što i kako napraviti Ivi, kako ponoviti uspjeh koji je imala Antonelina haljina. Molila sam Boga da mi da neku ideju. I u jednom trenutku mi je sinulo - haljina će se zvati Pozdrav iz Hrvatske i u nju ću ušiti razglednice iz Hrvatske. Krenula sam u potragu za starim razglednicama, ali ih nisam uspjela naći, pa sam otišla kući u Metković i našla razglednice koje su moji roditelji pisali i dobivali. Danima sam ih ušivala u čipku, i to je bio pun pogodak. Danas je ona u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. 

Mnoge su poznate osobe nosile Matijine haljine i kako kaže, nitko od njih nije kompliciran ni zahtjevan. 

Ne opterećuju me više pitanja zašto se nisam udala za Juru. Mi živimo na svoj način, a volimo se oduvijek

- Moj je zadatak svakoj ženi osmisliti najljepšu haljinu i pritom poštovati njezinu osobnost. Moramo se 'skužiti' od prve, inače nismo jedno za drugo.  U posljednje vrijeme silno me inspiriraju vjenčanice. Cijela zadnja kolekcija mirisala je na vjenčanje. Rad s čipkom je poseban događaj, rezati je i stvarati nove minijature, to je kao crtanje tkaninom... Ipak ono na čemu Matiji zavide mnoge žene je njezina linija koja se gotovo nikad ne mijenja. Ni jednom u životu nije imala problema s kilogramima, dapače. Zato se i sama voli šaliti na vlastiti račun:

- U posljednje vrijeme imam problema s biciklistima. Prije nekoliko mjeseci išla sam s prijateljicom preko Trga i na mene je naletio biciklist. Pala sam i ostala potpuno u šoku. Prijateljica mi je pomogla da ustanem, ali nisam još osjećala bol. Biciklist je najprije produžio, a onda se vratio i spustio bicikl da vidi što mi je. Uhvatila sam ga pod ruku i rekla mu da me zajedno odvedu u obližnju trgovinu da dođem k sebi. 

No prestrašio se da mu ne ukradu bicikl i odjurio dalje. Nekoliko dana nakon toga drugi se biciklist sjurio s kolnika ravno na mene i isto me srušio. Sad me već zafrkavaju da se moram udebljati jer ide zima pa bi me vjetar mogao odnijeti. A to i ne bi bilo nemoguće. Trenutačno imam 42 i pol kilograma. Najteža sam bila kad sam imala 53. Tad je posvuda ‘kipilo’ ha, ha, ha...

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!