Veza majki i njihove djece počinje još prije rođenja i nastavlja se s potpunom posvećenošću prvih mjeseci djetetova života. Već tada postaje jasnim da je malo biće koje je ušlo u naš život zapravo svoja osoba, koja često neće imati jednak bioritam ni želje poput naših. Suzanne Degges-White napisala je knjigu o odnosima koje gradimo tijekom života, a među njima posebnu je pozornost posvetila odnosu majki i kćeri. 

Svatko od nas sigurno će se sjetiti nekoga tko je rekao da s kćeri ima idealan odnos pun povjerenja, ali i nekoga tko se potužio da mu se čini da je kćerina misija na ovom planetu pritisnuti svaki njezin živac, pogotovo tijekom adolescencije. Degges-White ističe da je i jedno i drugo normalno u zamršenom odnosu majki i kćeri. Smatra da je za složenost toga odnosa kriva naša unutarnja potreba da postanemo i ostanemo samostalne, ali i da istodobno budemo “ovisne”, povezane i zaštićene. 

Ta se kontradikcija počinje pokazivati već u ranom djetinjstvu. Kad dvogodišnja djevojčica iz petnih žila viče da neće da je majka drži za ruku i odguruje je, a zapravo žudi za time da je majka primi i zagrli, bori se s potrebom da bude samostalna, ali da ne izgubi majčinu zaštitu. 

Kad djevojčica pođe u školu, sklapat će prijateljstva te će se pokušavati uklopiti u novu sredinu i prilagoditi toj sredini kako bi se osjećala što sigurnije u njoj. Na tom bi planu mogli iskrsnuti problemi s majkom ako joj se ne bi sviđali prijatelji njezine kćeri i način ponašanja ili odijevanja kojim bi se kći željela uklopiti u novo društvo. 

Takve bi situacije mogle biti samo uvod u cjeloživotnu priču o neslaganju majke i kćeri, jer bi majke mogle smatrati da imaju pravo reći kćeri kako je u redu ponašati se, kakve prijatelje imati, s kim se družiti i, naposljetku, u koga se zaljubiti. Svaka majka treba rano naučiti da mora zaštititi svoje dijete i pobrinuti se da bude sigurno, ali kad njezina kći jednom pođe u školu, mora znati da joj je zauvijek izašla iz “vidnog polja”. 

Samo ako ste prije toga izgradile čvrstu i zdravu vezu, možete se tješiti i nadati da će dijete donositi dobre izbore, poručuje Degges-White, ali i dodaje kako katkad i dobre djevojčice mogu odabrati društvo onih koji se katkad loše ponašaju. Zdrave granice, bezuvjetan pozitivan stav i uzajamno poštovanje pomoći će i jednoj i drugoj da prevladaju loše epizode te nastave graditi dobar odnos. Najizazovnije će razdoblje i jednoj i drugoj biti adolescencija, doba kad će se kći možda i udaljiti od majke kako bi sama iskušala život. 

Bit će sklone i rizičnom ponašanju, pa i ispadima kakvih nije bilo prije, ali sve je to dio “prirodnog programa” osamostaljenja. Najvažnije je da majke budu svjesne da je to normalno te da zadrže zdrave granice i ne prekidaju komunikaciju kćeri u tome opasnom razdoblju. Ukratko, problem će iskrsnuti kad god kći pokaže želju za nezavisnošću u bilo čemu, ali čak će i tada željeti majčinu zaštitu. 

Gradite odnos s kćeri tako da vam govori o tome što joj se događa te je slušajte čak i kad vam se ne sviđa ono što vam govori. Uspješna je majka, kaže liječnica, koja je kćeri dala mogućnost da sigurno proširuje svoju nezavisnost. Majke moraju biti strpljive i ne boriti se s činjenicom da iz dana u dan imaju sve manje kontrole nad kćerinim životom. Ali kontrola se polako pretvara u utjecaj koji u dobrim odnosima nikad ne prestane. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote besplatno ekskluzivno uz 24sata!