Na Wimbledonu 2001. godine tenisač Goran Ivanišević svakog jutra gledao je “Teletubbiese”, parkirao na istom parkirališnome mjestu, jeo istu hranu u restoranu, a u All England Clubu imao je svoj sretni pisoar i strpljivo čekao svoj red (čak i ako su svi ostali bili slobodni), što je britanskome Mirroru bilo i više nego dovoljno da ga proglasi najpraznovjernijim sportašem. No popis sportaša koji imaju male rituale za pobjedu uistinu je podugačak. Vratar Stipe Pletikosa uoči utakmice naslonio bi glavu na stativu i pomolio se, a nogometaš Mladen Petrić najprije bi oblačio lijevu čarapu i lijevu kopačku, a obvezno bi obrijao glavu na dan utakmice. Bacačica kladiva Ivana Brkljačić nije praznovjerna, ali njezin bivši trener Ivan Ivančić uvijek bi tražio određena mjesta na stadionu jer je imao svoje sretne brojeve. Iako su praznovjerja sportaša vrlo često na meti šala, mali rituali ili “srećonoše” zaista im pomažu ojačati samopouzdanje, zadržati vjeru te pozitivan stav i usredotočiti se na igru, objašnjavaju američki psiholozi, što je ključno za pobjedu.

Kapetan engleske reprezentacije John Terry ima pedesetak različitih praznovjerja. Godinama je nosio iste štitnike dok mu ih nisu ukrali. U autobusu za igrače uvijek sjedi na istome mjestu, a traku oko štucni zamata tri puta. Prije svake utakmice sluša u automobilu isti Usherov CD i parkira se na isto mjesto.

Glumica Nicole Kidman u braku je s pjevačem Keithom Urbanom, a iz praznovjera ponekad kucne u drvo za ljubavnu sreću. Tvrdi i kako se ne osjeća ugodno ako joj crna mačka prijeđe preko puta.

Nisam praznovjeran, prije utakmice zamolim Boga da mi pomogne jer čovjek ne može sve sam. Također, pomaže mi da se sjetim najbližih, no najvažnije je osloniti se na sebe, kaže Lino Červar. Na popisu onih koji se ne pouzdaju u prazovjerja su Dino Rađa koji tvrdi da su to gluposti, i hrvatska streljačica Snježana Pejčić.

U 6. stoljeću običavalo se blagoslivljati onoga tko je kihnuo jer je na taj način, prema narodnom vjerovanju, izbacivao zle duhove. Nakon što je kuga pokosila Europu, kihanje je bio znak bolesti, a blagoslivljanje je postalo zakon.