Davina je pseudonim žene u ranim 40-ima, podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, koju je ljubav odvela u Njemačku u kojoj i danas živi. Relativno mlada saznala je da neće moći postati biološka majka te je zajedno sa suprugom odlučila posvojiti 18-mjesečnu djevojčicu iz BiH. Uskoro je shvatila da je djevojčica, njezina Princeza, posebna…
Moja kišna djevojčica svojevrsni je dnevnik Princezina odrastanja čije je dijelove Davina počela objavljivati na forumu Roda u želji da potakne ljude da posvajaju djecu s posebnim potrebama i objasni im da mogu biti, kao i oni – sretna obitelj. Postovi o Princezinoj svakodnevici – njezinim radostima, gubicima, malim i velikim pobjedama, strahovima i snovima ili, vrlo jednostavno, odrastanju - ubrzo su postali iznimno čitani.
Nakon što je priča objavljena u Jutarnjem listu, rezultat je bio nova lavina oduševljenih reakcija. Upravo zbog tih reakcija Davina je pristala otići korak dalje. U suradnji s novinarkom Kristinom Turčin dopunila je i proširila svoju originalnu priču, dodala nove dijelove života svoje obitelji, podijelila svoje radosti i svoje strahove te odlučila objaviti je kao knjigu kako bi doprla ne samo do čitatelja i potencijalnih posvojitelja već i do zakonodavaca i stručnjaka. Riječima same autorice, ako zbog ove priče ijedno dijete s posebnim potrebama bude posvojeno ili se ijedan par ohrabri u odluci da postanu roditelji posvojenjem ili ako barem dio čitatelja promijeni odnos prema njima – njezin će cilj biti ispunjen.
PROČITAJTE ULOMAK IZ KNJIGE:
http://profilknjigaizdanja.blogspot.com/2014/12/davina-moja-kisna-djevojcica.html
Zašto sam napisala priču svoje obitelji?
Što je to sreća, a što je ljubav? Može li netko tko ima dijete koje odskače od „norme“ biti sretan, može li netko voljeti dijete koje nije rodio, što bi neupućeni rekli – tuđe dijete?
Čime se mjere ljubav i sreća?
Na sva sam ova pitanja željela odgovoriti pišući o našoj čudnovatoj Princezi. Mnogo prije nego što sam počela pisati, čitala sam posvojiteljske forume i uvidjela da su mnogi uskraćeni za roditeljstvo posvojenog djeteta jer traže zdravu, malu bebu. Kad se osvrnem na svoj život sa svojom „nezdravom“ i „ne-tako-malom“ bebom, smiješak mi ozari cijelo lice. Iz tog sam razloga počela pisati i dijeliti svoje iskustvo ne bih li barem malo druge senzibilizirala za posvojenje malo veće djece i djece s posebnim potrebama (kao i djece romske nacionalnosti). Jer željeti i, na kraju, biti majka najljepši je osjećaj koji jedna žena može doživjeti.
S našom Princezom nije nimalo lako – ni njoj ni nama. Dane provedene na bolničkom dječjem odjelu odavno sam prestala brojiti, kao i terapije svih vrsta i razgovore u svim mogućim institucijama, ali unatoč svemu, mi smo jedna sretna obitelj, a naš život nije uskraćen za puninu njegove kvalitete. I dandanas borim se da svi oko nas ostave sažaljenje za druge, nama nije potrebna ni trunka toga. Naprotiv, da se opet rodim, opet bih izabrala isti ovaj život, i to upravo zbog svoje Princeze.
Naša Princeza, naša kći koju smo posvojili, ima Aspergerov sindrom, poremećaj iz autističnog spektra. Društvo na nas, takve roditelje, gleda kao na neke heroje – imamo dijete koje nije naše biološko i još s posebnim potrebama – pa to je za dvostruko žaljenje. Treba puno snage za borbu protiv takva stava.
Ali ja znam odgovore na sva gore postavljena pitanja. Ljubav je kad pogledate u nečije oči, a u njima vidite sunčane zrake, plavetnilo neba i... čitav svijet. Naš čitav svijet jest u pogledu dva oka boje jantara. A sreća, to je ono kad te ta dva oka boje jantara pogledaju i kažu: „Volim te do neba i natrag“, a ja kažem: „I ja tebe isto, do neba i natrag, i opet do neba, i opet natrag... i sve tako dok živim.“ Sreća je isto kad u gluho doba noći ušetaju dvije hladne nožice u tvoj krevet, a ti se praviš da si se do sita naspavao i da si baš žarko zaželio u to gluho doba noći promatrati zvjezdano nebo. Ukratko, nama je naša Princeza sva ljubav i sreća ovog svijeta!
mama Davina
Pratine nas na Facebooku.