Šta sam stariji, to manje podnosim ljude na moru.
Kao mulac sam gazio kroz blato Bačvica dok su sisati muškarci na piciginu ničice padali u plićak. I nije mi smetalo. Karan je prosto zrakom letio kraj mene i nisam osjećao ništa. Trljao sam se od gola ramena na prekrcanim splitskim plažama i nikad me nije bilo briga.
Sad, dok plivam kroz ozbiljne tridesete, sve više tražim osamu. Što nepristupačniju, što strmiju, što nazubljeniju stijenu. Na koju se nikome neće dati pentrati.
Daj mi taj kamen i te ježince. Daj mi vlasulje. Daj mi sav taj prirodni obrambeni mehanizam. Neću ljude ni njihove rekvizite. Ne želim zoološki vrt na napuhavanje, ne želim maske, lopatice, kantice. Ne želim djecu. Ne želim Karana.
Jedan ručnik, sunčane naočale i cvrčak da mi urla iznad glave. I ništa više. Tako zamišljam idealan odmor na moru.
Kad budem ocvali pedesetogodišnjak, vjerojatno ću ljeta provoditi čučeći kao bjeloglavi sup na nekom kuku, kilometar od ijednog živog bića.
Sretan i sam.
Više crtica ovog autora pročitajte OVDJE.