Prije nekih desetak dana nazvala me prijateljica da mi otrača svog muža. On se bavi nekim čudnim sportom, voza se na nekom kao skateboardu koji to nije pa je ozlijedio nogu. To i ne bi bila neka vijest da ona mjesec dana prije nije rodila na carski rez pa si nije baš bila jako fit. Njegova je ozljeda podijelila stavove u obitelji i među prijateljima. Dok su mahom muškarci vikali da se to moglo dogoditi svima i svakome u bilo kojoj situaciji pa čak i dok je hodao, ženski se dio publike priklonio onoj da se drži kuće, eventualno daljinskog i da ne glumi dječačića već da pomogne ženi s malom bebom. 

Nikada se u životu nisam toliko bojala kao od kada sam postala roditelj. Nikada nisam toliko revno i toliko često procjenjivala rizike određenih situacija 

Ja sam naravno bila u ovoj drugoj skupini i to ne samo zato što mislim da je on blentav (inače je stvarno dobar čovjek, ali zeznuta je stvar ta ženska solidarnost) već i zato što mi od kad sam rodila dijete najveći ekstrem predstavlja odlazak na kavu s curama. Nikada se u životu nisam toliko bojala kao od kada sam postala roditelj. Nikada nisam toliko revno i toliko često procjenjivala rizike određenih situacija kao sada, od kada me neki maleni gospodin naziva mamom. Kao da mi je netko u mozak ugradio poseban program koji u svakom trenutku radi procjenu rizika određene situacije i taj program kao i SF filmovima skenira sve i svakog oko mene. Nikada nisam toliko često, iako nije da nisam uopće, muža optuživala da vozi prebrzo, da mu je razmak između drugih automobila premali i da prekasno koči, kao sada. Strah. Nekad bezrazložan, ali definitivno češći i snažniji postoji od kada sam majka. 

Počela sam si uplaćivati životno osiguranje i istinski me strah da me ne udari automobil, srčani ili moždani prije vremena 

Svojedobno sam čitala jedan topic na forumu o strahovima roditelja. Bilo je tu svega - od straha pred spavanje da se dijete iz nepoznatog razloga neće probuditi do roditelja koji se ne usuđuju zajedno otputovati avionom od straha da bi njihovi potomci mogli ostati bez roditelja ili do onih koji izbjegavaju određene radnje da ne bi pali i ozlijedili se jer onda ne bi mogli revno brinuti o potomcima. Tada mi se to činilo suludim, no kako vrijeme prolazi, a moje dijete raste i mene sve češće 'peru' i racionalni i iracionalni strahovi. 

Da se razumijemo, nikada nisam bila od onih roditelja koji pošandrcaju kad dijete pojede smoki s poda, koji osluškuje disanje svakih pet minuta, trči na hitnu čim malo skoči temperatura ili koji mu stavlja kacigu na glavu za običnu šetnju (iako mi se čini da bi se to s ovima između prve i treće godine života trebalo uvesti kao obaveznu dodatnu opremu), ali definitivno sporije i opreznije vozim, ne sanjam više da ću ikada naučiti pilotirati. A to mi je bila ozbiljna neispunjena želja, ne privlači me niti jedan ekstreman sport, počela sam si uplaćivati životno osiguranje i istinski me strah da me ne udari automobil, srčani ili moždani prije vremena. Ne zbog mene već zbog boli koju bi moja bolest ili smrt mogla prouzročiti mojoj djeci. Strah me i poroda i to ne na način na koji me je bilo strah prvi put. Ne marim hoće li me i koliko boljeti i kada ću i koliko spavati nakon toga. Samo me brine da se ne dogodi nešto loše.

Stvarno ne bih voljela ne doživjeti dan vjenčanja svoje djece, gledanja kako rastu moji unuci 

Već sam pripremila i uputstva za nezakonitog i oproštajni govor sa smjernicama kako treba odgajati našu djecu i da mora paziti kakvu će im zamjensku mater pronaći. Naravno da on na sve to odmahuje glavom i viče da sigurno neću krepucnuti još ove godine, ali takva sam ja. Volim imati jasan plan za sve pa čak i za one trenutke kada me neće biti. Čitam danas u jednom tjedniku kako žive sinovi Đurđice Barlović (pjevala je u Novim fosilima). Danas su to odrasli, obrazovani muškarci koji razmišljaju da otvore svoju stomatološku ordinaciju. Mlađi je imao četiri, a stariji 11 godina kada su ostali bez majke. Velika tragedija. Ona je umrla sa svega 42 godine od posljedica infarkta. Jako premalo i jako iznenada i ja sam sigurna da je ta žena u onim posljednjim sekundama života razmišljala samo u njima dvojici. Sigurna sam da ju je bilo manje strah smrti nego kako će njeni mališani živjeti s tom boli.

I ma koliko racionalno znala da na takve stvari ne mogu utjecati, osim onoga da pazim kako živim, stvarno ne bih voljela ne doživjeti dan vjenčanja svoje djece, gledanja kako rastu moji unuci pa i sve one male stvari poput prve ljubavi, prvog dana škole...Nevjerojatno kako se priroda potrudi da sazrijemo i postanemo oprezniji s tim roditeljstvom. Jasno je i zašto - priroda se brine za svoju vrstu kad smo mi već dovoljno bedasti da se ne brinemo uvijek sami za sebe.