Bila sam jako pothranjena i to nitko nije primijetio. Kao petnaestogodišnje dijete sama sam otišla u bolnicu, a to već puno govori, počela je svoju ispovijest o borbi s anoreksijom Ivana Miletić Piškor, profesionalna plesačica suvremenog plesa, koreografkinja i pedagoginja.
Od anoreksije je oboljela još kao petnaestogodišnja djevojčica te sad, kao odrasla i zrela žena, shvaća da anoreksija nije došla sama od sebe nego da se poklopio niz faktora.
Njena solo predstava na tu temu, “Sasvim osobno ili kako sam gulila luk”, njen je zadnji odgovor na to davno prošlo vrijeme.
- Solo je napravljen 2007. godine. Tad sam imala 31 godinu. Od anoreksije sam oboljela s 15 godina. Prošlo je mnogo godina do trenutka u kojem sam mogla slobodnije govoriti o tom problemu te gledati na to i smijati se. Iako je ta tema za mene i dalje emotivna, sad o tome mogu govoriti i nadati se da će moje iskustvo nekome pomoći - kaže Ivana.
Ivana je bila talentirana balerina i najbolja u svojoj generaciji
- Moji su problemi počeli u baletnoj školi. Balet mi je bio bitan i mislim da je potencirao problem. No nije balet bio to što je uzrokovalo poremećaj. Mislim da su problemi krenuli iz obitelji, ali sad kad gledam s nekim odmakom, mislim da ni to nije jedini faktor. Postoje predispozicije za određene poremećaje, predispozicije osobnosti, koja je preambiciozna, perfekcionistička, a balet je idealna prilika u kojoj možete tražiti savršenstvo i nemoguće - zaključuje plesačica.
U bolnicu je odlučila otići jer je sumnjala na probavne probleme
- Dolazim na odjel do doktorice i prepričavam joj da ne idem na WC i ne znam što mi je. Srećom, doktorica je primijetila problem i odlučila me zadržati u bolnici te je nazvala moje roditelje. U trenutku kad se to sve događalo, imala sam 40 kilograma, a bila sam visoka 176 centimetara - prisjeća se Ivana.
U bolnicu je došla u kritičnom stanju, a težina koju poremećaji hranjena nose sa sobom najbolje opisuje činjenica da je Ivana stalno varala prilikom vaganja.
- Nakon mjesec i pol dana pustili su me kući, ali bih na kontrolnim vaganjima uredno varala. Stavila bih uteg u džep i dobila 50 dag jer se tad moja težina mjerila doslovno na dekagrame. Pustili bi me za vikend doma pa sam i tamo varala, kaže. Nažalost, tad se o poremećajima hranjena slabo znalo i pričalo, pa odrasli koji su bili odgovorni za nju nisu shvaćali ozbiljnost situacije. Budući da je počeo rat, roditelji su je poslali u München na akademiju s nepunih 16 godina.
Put prema zdravlju
- Tad se, naravno, vidjelo da se problem nije riješio te su ljudi na akademiji signalizirali da nešto nije u redu. Drukčije su gledali te djevojke bez obzira na to što su tražili red, rad i disciplinu.
Tad su imali program liječenja, no i moji roditelji su shvatili da imam ozbiljan problem, pa su me vratili u Hrvatsku. Tad sam ušla u program psihoterapije s doktorom Lazićem - kaže Ivana i dodaje kako je psihoterapija bila najvažniji segment njenog oporavka.
Danas je zdrava žena i majka uspješna u svom poslu te kaže kako je živi primjer da se od poremećaja hranjenja može u potpunosti oporaviti i nastaviti normalno živjeti.
Iskustvo koje život znači
Ivana Miletić Piškor želi pomoći drugim mladim ženama i muškarcima pa je u Centru za poremećaje hranjenja opisala svoje iskustvo i tešku borbu s anoreksijom.
Budite strpljivi s djecom i ne bojte se potražiti stručnu pomoć ili savjet
Ako uočite da vaše dijete ili dijete u vašoj blizini ima problem, pokušajte razgovarati s njim, ali budite taktični. Krenete li previše direktno, mogli biste naići na otpor i negiranje.
Nemojte se sramiti tražiti pomoć ili savjet stručne osobe te zajedno korak po korak pristupajte rješavanju problema i tijekom cijelog procesa djetetu budite podrška, naglašava Ivana.
Bitno je otpustiti emotivne kočnice
Apsolutno je moguće u potpunosti se riješiti tog problema. Vjerujem da su mnoge žene to prošle, a ni ja danas više nemam nikakvih problema i više nisam emotivno vezana uz cijelu tu priču. Moje zadnje emotivno rješavanje tog problema bilo je kad sam napravila solo ‘Sasvim osobno ili kako sam gulila luk’.
Krivica se ne može svaliti na roditelje
Uvijek se to pitamo kao roditelji, ali sad iz ove perspektive, s ovim godinama, iz pozicije roditelja, shvaćam da ne možeš dijete od svega zaštititi. Ne bih cijeli teret stavila na roditelje. To je splet okolnosti i individualna priča te osobe.
Roditelji su tu da usmjeravaju dijete, da ga vole i podržavaju te mu ističu da je dobro takvo kakvo je i da su ponosni na njega takvog. Danas postoje mnoge udruge za pomoć, čega prije nije bilo. Sad imate sve na jednome mjestu. Ljude koji su opremljeni znanjem i žele pomoći, od nutricionista do psihološke pomoći.
Djeca ‘varaju’ žvačući hranu sporo i dugo...
Dijete koje ima poremećaj često će izbjegavati jesti u društvu i uvijek će imati razlog zbog kojeg ne može jesti. Ja sam, primjerice, jako sporo jela i jako puno žvakala, pa nitko nije primijetio koliko sam zapravo malo pojela, savjetuje Ivana.