Od 1899. do 1920. godine iz Dalmacije se iselilo oko 40.000 ljudi, uglavnom mladih muškaraca u potrazi za boljim životom. Mnogi su odlazili već s 13 ili 14 godina, a povratak je bio neizvjestan. Prvo se radilo kako bi preživjeli i isplatili put, a poslije kako bi pomagali obitelji u starom kraju. Tako je na iseljenicima u dobroj mjeri ležalo dalmatinsko gospodarstvo, što je ispočetka izgledalo korisno, ali koristi su, prema riječima povjesničara Ljubomira Antića, bile privremene, a štete dalekosežne. Vraćalo ih se otprilike 30 posto, od kojih je manji broj došao bogat, a većina bez ili s malo novca. Žene koje su se iseljavale rjeđe su se vraćale, a najčešće su bile nekvalificirane, piše Branka Bezić Filipović, autorica i idejna začetnica Virtualnog muzeja iseljeništva Dalmacije, inače dugogodišnja voditeljica splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika i autorica dvadesetak knjiga o iseljeništvu, a danas suradnica za međunarodne odnose na Veleučilištu Aspira.