To je to što me zanima!

Životni put glumačke legende: Smijeh i suze maestra Špire

Glumac Špiro Guberina prisjetio se najljepših životnih trenutaka. Kad pogleda unazad, ništa, kaže, ne bi mijenjao osim što bi se mnogo prije oženio svojom Ingrid
Vidi originalni članak

Doajenu hrvatskog glumišta Špiri Guberini (81) u djetinjstvu je glazba bila podjednako draga kao i gluma, kojom se amaterski već tada bavio. Iako nije imao sluha, volio je pjevanje. Često bi s prijateljima zapjevao u klapama, no ti bi mu nastupi uvijek potvrdili da je na pogrešnom putu.

- Kad bih stao pored basa on bi rekao: ‘Hajde ti tamo do tenora!’. Ja poslušam, odem do tenora, a on pak kaže: ‘Idi ipak do basa’. Vidio sam da im kvarim, pa sam se povukao iz pjevanja i onda sve više igrao Nušića koji se tada često postavljao - govori Špiro Guberina. Glumac je do gimnazije živio u Šibeniku, srednju školu završio u Dubrovniku, a od studentskih dana skrasio se u Zagrebu. Iako danas vidi da mu je gluma suđena, Akademija nije bila njegov prvi izbor. Građevinu je studirao godinu dana. Na PMF-u je odslušao šest semestara, a položio tri. No vrag mu, kaže, nije dao mira pa je otišao na Akademiju. 

Najviše je snimao od 1970. do 1980. Tada ga, govori, nikad nije ni bilo kod kuće. Supruga Ingrid razumjela je njegov posao i prihvatila da joj je muž više na putu nego kod kuće. Odgajala je njihova sina Borisa, brinula se o svemu

- Došao sam na prijamni ispit s ulogom crkvenjaka koji nešto pjeva. Slavko Batušić bio je u komisiji i pitao: ‘Što on to radi?’, a netko mu je rekao: ‘Pjeva!’. Sven Lasta mi je poslije rekao da nikad ne bih bio primljen da nije bilo Čičmira, podvornika na Akademiji. Sve je profesore potezao za rukav i govorio: ‘Uzmite Špiru’. Nije stao sve dok mu nisu rekli: ‘Dosta više, uzet ćemo ga’. Da nije bilo tog podvornika ne znam bih li upisao. Ovako sam prošao iz prve - prisjeća se Špiro. Glumačke je gene, smatra, naslijedio od oca kojeg je na najranijim počecima pozvao da ga dođe pogledati u “Zagrljaju” Ranka Marinkovića. Otac je doputovao u Zagreb, Špiro ponosno glumio, a kad je upitao oca kako mu se sviđala predstava, ovaj ga je upitao: “A koji si ti bio?”

- Onaj što je ganjao magarca, imao sam velike brkove. Ne znam je li mi se tata htio narugati ili me bodrio, rekao je samo: ‘Aaa, ono si ti bio. A dobar si bio, nisam te prepoznao’ – govori Špiro. Mnogo godina poslije, u filmu “Šegrt Hlapić” također je glumio s magarcem. I zabrinuo se, smije se, da mu se kolega ne prehladi zato što se tresao od zime. Umjesto magarca, smije se danas, Špiro je zaradio upalu pluća jer se oznojio u kostimu. Životinje i djeca, dodaje, najbolji su korektori njegove glume jer priznaje, voli se otkačiti, izvoditi nešto. - Kad igraš za djecu, moraš biti spontan jer ako njima kreneš pretjerivati, neće te gledati. Ni sa životinjama nema glumatanja. Ni jedna životinja ne može napraviti ništa neprirodno. Dok smo snimali ‘Jelenka’, pas ni jednom nije pogriješio. Zvonimir Lepetić i ja znali smo fušati pa reći: ‘Klapa stop’, a pas bi uvijek pogledao u onoga koji je pogriješio. Kao da je htio reći: ‘Što radiš? Sad moram još jednom zbog tebe!’ - prisjeća se. Najviše je snimao od 1970. do 1980. 

Tada ga, govori, nikad nije ni bilo kući. Supruga Ingrid razumjela je njegov posao i prihvatila da joj je muž više na putu nego doma. Odgajala je njihova sina Borisa, brinula se o svemu. Više od glume voljela je glazbu pa bi Špiro, kad bi bio kod kuće, njoj za ljubav, išao na koncerte. U to je vrijeme snimio “Prosjake i sinove”, “Velo misto”, “Očenašeka”, “Jelenka”... nerijetko se osjećao kao gost u vlastitoj kući. Supruga Ingrid umrla je prije 19 godina, a Špiro nikad nije našao novu životnu partnericu. 

Žali samo što se nije prije oženio, nego tek u 36. godini, i što nema više djece, posebno kćer. Tradicionalan je Dalmatinac i obitelj mu je vrlo važna. A ona se, prisjeća se, često širila. Očev dolazak u Zagreb na svoju predstavu pamti i po još jednom događaju. Špirina majka, naime, umrla je kad mu je bilo samo 13 godina. Otac se oženio drugi put i opet ostao udovac. Nakon što je pogledao sina na pozornici, Špiro ga je na kolodvoru požurivao da uđe u vlak, da mu ne pobjegne. I tek kad je uskočio u zadnji vagon, a vlak krenuo otac je povikao: “Ženim se!” Nekoliko mjeseci poslije rođen je njegov brat. U jednom periodu svoje mladosti javio se i na audiciju za televiziju i radiospikere. U uži krug ušao je s Oliverom Mlakarom i Martom Tomljenović. Već su im dali da čitaju ono: “Danas u 16, 18 i 20 sati u kinima možete pogledati taj i taj film”, no Špiro bi brzao u govoru. 

Živim od malih sreća,  i gledanje u more ljeti me čini sretnim. Zimu ne volim

– Možda sam bio i nerazumljiv, jer mentor mi je rekao: ‘Guberina, vi biste bili odličan kao sportski komentator’. Onda smo jednom čitali vijesti u podne, a ja nisam mogao izgovoriti ime predsjednika Indije Nehrua - Javāharlāla. U studiju su se smijuljili, samo su me čekali, a ja bih pred tim imenom zastao kao konj koji treba preskočiti prepreku - prisjeća se. Za njegov ostanak u Zagrebu zaslužni su, kaže, Branko Gavella i Ranko Marinković. Gavelli se sviđala Špirina baš ta nervoza govora, brzanje.

Proučavao je na njemu nervozu tijela i govora. Ne bi ga, kaže Špiro, gledao, samo slušao i u nekom trenutku upitao: “Zašto si sada stisnuo šaku?”. 

– Vidio sam da ne gleda u mene, pogledao sam u šaku i rekao si:  ‘Vidi, stvarno jesam’. Na mom prvom javnom nastupu na Akademiji, kada sam baš jako zamuckivao i sav se ušeprtljao, Gavella me pitao: ‘Studiraš li ti još što?’. Kad sam mu potvrdno odgovorio, samo je dodao: ‘Dobro, zadrži ti to, ako zatreba. Mi te više s Akademije ne možemo izbaciti, ali dobro je da imaš rezervu’ - priznaje Špiro.

Iako je iza njega više od pola stoljeća glume, i danas je jako zaljubljen u svoj posao. Ljubav je to, ponosno će, koja ne prestaje. Nije se još dovoljno izguštirao, a sve je manje, govori, vremena. 

 – Puno sam bio na tim daskama i tamo se sjajno osjećam. Dokle god me noge služe, nastojat ću igrati. Sviđa mi se i što se više u teatre ne mora stubama nego u nekima postoje i staze za invalide. Pa je lakše hodati. Na Lovrijenac, nažalost, više ne mogu ići, jedino ako me prenesu nekim kranom, ali volio bih i tamo. Imam želju ali nemam hrabrosti ni pokušati prijeći tih 400, 500 stuba - iskreno će. Voli pogledati stare serije i svaki se put prisjeti slika svega što se događalo na snimanju. Gledajući “Velo misto” pomisli kako je tada s Ivom Gregurevićem učio zanat. - On je morao glumiti da ne zna plivati. Tako je dobro odigrao da sam stvarno mislio da se utapa. Kamera je uhvatila i moj izbezumljeni izraz lica, dok sam ga izvlačio konopom, stvarno sam se uplašio – govori. 

Pamti i scenu kad su snimali početak rata i trebali isprazniti skladišta. Glumci su iz magazina vadili sireve, pršute, opelješili skladište i sve pojeli. Ponosi se što je poznavao autore svih djela koja su snimali. Ranko Marinković je, dodaje, zaslužan što su Špiro i Ivica Vidović ostali u Zagrebu. Osjetio je da će od njih nešto biti, da su obojica dobar štof za njegove malo udarene likove. Raos je dolazio na snimanje “Prosjaka i sinova”, Smoje na setove “Velog mista”, a Majer nadgledao “Očenašeka”. 

- Zahvaljujući Majeru upoznao sam i sve zagrebačke kavane po Gornjem gradu - priznaje danas Špiro. Društvo mu je nerijetko pravio Ivica Vidović s kojim je glumio u bezbroj serija. Pamti i zadnji njihov susret.

- Mjesec dana prije nego je preminuo rekao mi je: ‘Ajme, Špiro, sanjao sam noćas da sam umro, a ti mi ni tada nisi vjerovao. Vadim ti osmrtnicu i kažem evo vidiš da mi je prekosutra sprovod, a ti svoj vadiš rokovnik i kažeš: Odgodi to za dva dana jer imam snimanje, pa ti neću moći doći na pogreb’ - prisjeća se danas Špiro. 

Vidović je jedan od njegovih najdražih partnera s kojim se ispred i iza kamere jako dobro osjećao. Kao tandem smo se sjajno nadopunjavali. Bili smo na istoj valnoj duljini i često me je inspirirao. Ja visok on niži, nije da smo izgledali kao Stanlio i Olio, ali bili smo blizu. Uvijek kažem da su mi najdraži kolege oni koji me inspiriraju.  Sklon sam malo pretjerati, pa kad vidim da kolega prirodno glumi i meni bude lakše – kaže. Danas je presretan jer se doista naigrao. Navikao se mnogo raditi i da danas ponovno bira, opet bi, kaže, odabrao isti posao. Živi od malih sreća, nečeg malog što mu uljepša svaki dan. Ljeti voli gledati u more i mašta mu tada najbolje radi. Ljetuje na Jadriji, između Šibenika i Vodica, a svako malo s barkom ode na Zlarin. 

- Volio bih da je ljeto traje deset mjeseci a zima samo dva. Zime su mi teške, deprimirajuće, rado bih ih preskočio, ali ne ide - kaže. O depresijama zbog kojih je bio i u bolnici nerado govori. Jedan mu je kolega, naime, savjetovao da više ne govori  o tome jer će teško dobiti nove poslove. 

- Rekao sam da ne mogu lagati, a on meni: ‘Pa ne trebaš! Kad te netko upita kako si, uvijek kaži odlično. Budeš li se stalno žalio, ljudi možda pomisle i da si nepouzdan’ - govori Špiro. 

I to je, dodaje, živa istina jer na život se mora gledati s pozitivnije strane. Dosta vremena provodi na društvenim mrežama i sretan je kad vidi koliko ga mladih ljudi voli. Neki su od njih, kaže, ovo ljeto prvi put pogledali “Velo misto”, a po njihovim reakcijama Špiro vidi da mu trud nije bio uzaludan.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote besplatno ekskluzivno uz 24sata!

Idi na 24sata

Komentari 9

  • marica-maca 02.10.2014.

    Poseban glumac,legenda.

  • Rambo 3_1 02.10.2014.

    Najbolji je u Seriji - JELENKO - kad glumi onog medvjeda i kad razgovara s onim psom SOKOLOM hehehe !!!!!

  • Belina_1 02.10.2014.

    strikane,pozdravlja te netjak iz hrvaca!

Komentiraj...
Vidi sve komentare