To je to što me zanima!

Zlatne ruke bračke modne vizionarke Ide Stipičić Jakšić

Suprug Dražen morao je zatomiti svoju umjetničku dušu jer je netko trebao hraniti obitelj, a Ida je nastavila stvarati jedinstven nakit od različitog bračkog kamenja
Vidi originalni članak

Ida je umjetnica - reći će svatko tko poznaje Idu Stipčić Jakšić (54), svestranu kreativnu dušu koja stvara u malenom bračkom mjestu Donji Humac, u srcu otoka. Ida stvara nakit od bračkog i poludragog kamena, srebra, radi kamene suvenire i ekstravagantnu odjeću, ali rado ističe kako joj je u prvom redu njezina obitelj i koliko joj je važno da je unutar njihova doma sve skladno. Tek se onda može posvetiti svojim maštarijama i materijalima kojima će vještim prstima udahnuti novi život. 

-Ja sam iz Splita, a tri godine starijeg supruga Dražena upoznala sam na Braču, jednog ljeta. Gotovo bi se moglo reći da je to bila ljubav na prvi pogled jer su od dana kada smo se upoznali do dana kad smo se vjenčali prošla četiri i pol mjeseca. Ne znam objasniti što nas je privuklo jedno drugome, bila je to kemija. U to sam doba studirala na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beogradu, odjel tekstila. Ljeti sam došla kući, a tada su najbolji klubovi bili na Braču. Tu smo se upoznali - počinje svoju priču Ida koja je odlukom da prekine studij jako iznenadila svoje roditelje. Jer oni su dobro znali koliko su joj umjetnost i dizajn bio važni još od osnovne škole. 

-  Odmah sam nakon udaje ostala u drugom stanju. Bilo je pitanje što sad, hoću li nastaviti studij ili ga prekinuti. Nije to fakultet gdje možeš učiti od kuće, akademija traži cjelodnevni angažman. Bila je jedino opcija da dijete dam na odgoj roditeljima, a da mi muž radi na Braču. No nije to baš neka opcija, zar ne? Onda sam presjekla, odlučila sam se za obitelj i nikada nisam požalila. Odmah sam u  kući napravila svoju radionicu i nastavila stvarati - kazuje nam Ida kojoj je suprug iz jedne od najstarijih kamenoklesarskih obitelji na Braču. 

Kako joj je bilo nakon Splita, a poslije i Beograda, naviknuti se na Brač, koji ipak ima neka ograničenja, Ida kaže: “Ponekad sam razmišljala o tome da bi mi negdje drugdje bilo lakše, ali kad bih na kraju podvukla crtu, uvijek bih zaključila kako ovdje mi je ipak najljepše. Iako prije Brač nije bio tako dobro povezan, nismo imali ni telefon, odgovorno tvrdim da je djecu lakše odgojiti na selu nego u gradu, a to mi je bilo jako važno.” Njezina djeca, sin Lovre i kći Dina, također su, poput majke i oca, zaplovili umjetničkim vodama. Kći Dina (29) je akademska slikarica, dok je sin Lovre (32) akademski kipar. Svi imaju svoje radionice u Donjem Humcu, iako već dugo ne žive s roditeljima.

- Nikad se nisam željela miješati u odluke svoje djece. Da su odlučili upisati ekonomiju, možda bih se začudila, ali nikad se ne bih miješala. Njihov je život njihov život. Kako sam ja radila kod kuće, oni su stalno bili uz mene, gledali što radim, a i oni su pomalo stvarali. Tako je i unuk, prvašić Baldo, često sa mnom u radionici. Radi nakit od kamena koji mu izložimo u galeriji i prodajemo. On skupi novac i kupi si nešto. Mislim da je to važno u odrastanju, da od malena razumije vrijednost rada i novca - objašnjava Ida. Tijekom svoje umjetničke karijere priredila je brojne izložbe, a prijašnjih godina sa svojom odjećom išla je i na modne revije koje posljednjih godina organizira jako rijetko. Imala je i vlastitu prodavaonicu u Splitu, ali priznaje, dolaskom trgovačkih centara s jeftinim robnim markama, ona je financijski propala. 

- Moda je izgubila svoj štih, danas se prebrzo proizvodi, sve se kopira, sve je isto, malo toga je originalno i ekstravagantno - objašnjava nam Ida. Suprug Dražen, kako nam kaže Ida, morao je pomalo zatomiti svoju umjetničku dušu jer je netko trebao hraniti obitelj. Tako je iz njegove klesarske radionice izašlo mnogo bračkog kamena složenog u prekrasne građevine, poput zvonika u Baškoj Vodi, kuće Gorana Ivaniševića u Splitu,  Zelene katedrale u Prološcu i samostana cestara milosrdnica u Splitu. Gradu Dubrovniku darovali su križ kojim je nadomješten onaj srušen u Domovinskom ratu. Ove su godine svoje radove i 110 godina tradicije kamenoklesarske radionice predstavili u Veroni, na najvećem sajmu kamena, odnosno obrta koji rade s kamenom, za koju je prigodu Ida napravila i “kamene” haljine.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!

Idi na 24sata

Komentari 4

  • hurem27 10.12.2013.

    prekrasno, svaka čast

  • kung fu panda 09.12.2013.

    šteta što naše misice kad šalju na izbore ne obuku u ovako nešto nego ih uvijek šalju u haljinama koje izgledaju kao da su sa deponija nekog šanera

  • ŽeljkoKranjčević 09.12.2013.

    Svjedoci smo mode poznatih:čipka se vrača.HalinaSeve ili Opačičke su dokaz da je čipka u modi.Čipku s mora ne boje već ju stavljaju u kombinaciji:crne,bjele i sive tkanine.Još jedan dokaz da stare vrednote i stari zanati niu umrli bez obzira na modu?

Komentiraj...
Vidi sve komentare