Pojam toksičnog stresa pojavio se prije pet godina u SAD-u, a označava dugotrajno, izrazito snažno i negativno iskustvo kojem je dijete izloženo. Dakle, govorimo o žrtvama seksualnog, fizičkog i emocionalnog zlostavljanja te svih vrsta zanemarivanja.
- U Hrvatskoj sam jedini dječji neurolog koji se bavi utjecajem te vrste stresa na neurorazvojna odstupanja, te život i dugoročni utjecaj na zdravlje - objašnjava prim.doc.dr.sc. Vanja Slijepčević Saftić, specijalistica pedijatrije i subspecijalistica dječje neurologije.
Zaposlena je u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba, a bogato specijalističko iskustvo omogućilo joj je susret s toksičnim stresom i prije nego što se etablirao kao dijagnoza. Naime, dr. Saftić je radila u KB Sestre Milosrdnice te se bavila razvojnom neurologijom.
- Ondje je referalni centar za majke ovisnice, pa sam imala priliku promatrati te majke i njihovu djecu. U čak 98 posto slučajeva djeca majki ovisnica preživjela su apstinencijsku krizu koja se pojavljivala unutar prva tri dana života djeteta. Dakle, tu sam se već bavila fetalnim aspektima zlostavljanja, a zatim me počelo zanimati što se s tom djecom događa dalje u životu i kako je takav životni početak utjecao na njihov razvoj dalje - objašnjava dr. Saftić.
Unazad četiri godine, koliko radi u Poliklinici, u potpunosti se posvetila istraživanju toksičnog stresa.
- Takav stres obuhvaća cjelokupni organizam, primarno mozak i imunološki sustav. Naime, mozak situacije zlostavljanja percipira kao životno ugrožavajuće. Uslijed toga se aktivira imunološki sustav, jer se stres doslovno podvlači pod kožu djeteta. Lupa vam srce, šire se zjenice, znoje dlanovi... Kod djece koja takvu situaciju proživljavaju svaki dan, dolazi do promjena u mozgu koji je u razvoju, te neuroplastičnošću ga remodelira. Amigdala ili dio mozga koji se zove "emotional brain" doživljava promjene, povećava se izvan poželjnih granica, desna strana postaje dominantnija u donošenju kompulzivnih odluka, a dio mozga koji je zadužen za racionalno ponašanje postaje depriviran – nastavlja dr. Saftić.
Dakle, u psihičkom smislu djeca žrtve zlostavljanja mogu u nekim situacijama djelovati manje racionalno i donositi neprihvatljive odluke. U fizičkom pak smislu toksični stres uzrokuje ozbiljna zdravstvena stanja.
- Istraživanja su pokazala da su zlostavljana djeca u kasnijoj, odrasloj dobi, u većem riziku od nastanka kardiovaskularnih i imunoloških bolesti, dijabetesa te malignih bolesti. U njihovoj populaciji postotak oboljelih je značajno veći nego u općoj populaciji. Dakle, stres koji su doživljavali tijekom prve tri godine života, na vidjelo će u zdravstvenom smislu izaći tek u tridesetima - kazala je dr. Saftić.
Kaže kako u Poliklinici na godinu ima oko 2000 slučajeva zlostavljanih mališana, pa je napravila studiju na uzorku od 694 djece.
- U školskoj populaciji je značajan problem pretilost i povećana tjelesna težina. Ako je u općoj populaciji 20 - 30 posto takve djece, u populaciji zlostavljanih govorimo o 70 posto mališana s povećanom tjelesnom težinom, što je dvostruko više. Pratila sam i EEG svojih pacijenata. Kod dječaka koji dolazi iz poticajne okoline on je uredan. No kod dječaka iste dobi koji je izmješten iz obitelji i u instituciji je, nalazimo nespecifične elektrofiziološke promjene. On je pod toksičnim stresom - nastavila je dodajući kako nije riječ samo u problemu pojedinca ili lokalne zajednice, nego o nacionalnom problemu koji zahtijeva hitno rješavanje.
- Ne možemo više pred tim zatvarati oči. Naime, verbalno i emocionalno zlostavljana djeca mogu imati slabije razvijeno područje mozga u temporalnoj regiji koja je zadužena za govor, pa će im to možda ići slabije, dok djeca žrtve seksualnog nasilja i zanemarivanja pokazuju slabiju razvijenost mozga unutar područja vizualnog korteksa, što je moguće ishodištem njihovih slabijih postignuća u pisanju i finoj motorici. Zbog toga mogu u osnovnoj školi imati problema i slabije ocjene čime će si izravno smanjiti mogućnost upisa u bolje srednje škole ili gimnazije. Bez uspjeha nema ni upisa na fakultet, a potom slijedi teško pronalaženje posla, život u socijali i nezaposlenost. Zato je to istovremeno i ekonomsko i gospodarstveno pitanje – kaže dr. Saftić.
Upravo stoga zalaže se za nacionalne programe probira (tzv screening) za zlostavljanje i zanemarivanje.
- Preduvjeti za nešto takvo su da je istraživanje jeftino, da smo svjesni težine posljedica, te da se ranim prepoznavanjem i terapijom one mogu prevenirati. Ranim otkrivanjem žrtava svih oblika nasilja i uz stručnu pomoć ovi strašni rezultati mogu se promijeniti, mi možemo reprogramirati žrtvu i omogućiti joj bolji životni početak i samim time bolju budućnost – zaključila je dr. Slijepčević Saftić.
VIDI OVO: Što ti se dogodi ako se ne tuširaš