Svakome od nas je tijekom života, barem u djetinjstvu, netko bio uzor. Zato ne treba čuditi da djeca najčešće svoje uzore i inspiraciju traže u vrhunskim sportašima, koji poslije utječu i na izbor sporta kojim se dijete želi baviti. A jedan od onih koji svojim sportskim, ali i životnim, uspjesima može biti inspiracija svima nama jest Antonio Franko. Antonio je rođen s invaliditetom, no usprkos tome danas je najuspješniji hrvatski paratriatlonac. Bavi se jednom od najtežih sportskih disciplina, a u razgovoru nam je otkrio kako se uopće odlučio na ovaj sport, koji su mu bili najteži izazovi i koji mu je neostvareni cilj u karijeri.
'Tvrdoglavost, samokritičnost i strpljenje'
Antonio je odrastao u Kraljevici, malome mjestu pored Rijeke, gdje je napravio i svoje prve sportske korake. Za rodni kraj vežu ga najljepše uspomene na djetinjstvo, koje je proveo uz prijatelje i podršku obitelji. Roditelji su mu, ističe, od prvog dana bili financijska i moralna potpora, a prijatelji iz djetinjstva i danas su uz njega te ponosno prate i slave svaki njegov uspjeh.
- U sport sam krenuo zbog rehabilitacije. S obzirom na moj invaliditet, do 18. godine stalno sam imao neke operacije, pa je oporavak značio rad u bazenu kako bih osposobio nogu za što normalniji i funkcionalniji život. Plivanje je zato bilo moj prvi doticaj sa sportom već u petoj godini. Što se tiče parasporta, to je počelo s mojih 19 godina, kad sam se na nagovor naše paraolimpijke Milke Milinković počeo intenzivnije baviti plivanjem. Onda me tadašnji predsjednik kluba u kojem sam plivao zaintrigirao triatlonom, kojim se on bavio rekreativno. Dao sam sebi šansu i probao sam. I danas mogu reći da sam se apsolutno pronašao u tom sportu - rekao nam je Antonio na početku.
Svakim danom je, nastavlja Franko, bio vidljiv napredak i stigli su bolji rezultati. No vrhunski sportaš ne možeš postati preko noći, kaže Antonio, pa tako ni njegovi rezultati nisu došli odjednom. Mnogo je tu bilo treninga, odricanja, volje i vremena, a zahvaljujući tome, danas nosi titulu jednog od najboljih svjetskih paratriatlonaca.
- Svaki bi sportaš trebao imati osobine kao što su tvrdoglavost, samokritičnost i strpljenje. Mislim da bez toga ne ide. Treba sebi dati vremena u treninzima i treba biti strpljiv. Uspjeh će doći. Ove su tri spomenute osobine i mene vodile kroz sportski život i dovele do titule najuspješnijeg hrvatskog paratriatlonca - iskreno kaže naš sugovornik.
Treninzi sedam dana u tjednu
Najizazovnija disciplina mu je, kako nam ističe Antonio, trčanje budući da dolazi na kraju, odnosno nakon plivanja i biciklizma. Ali od sve tri discipline triatlona najdraža mu je, priznaje, vožnja bicikla.
- Treniram sedam dana u tjednu, otprilike od 4 do 6 sati na dan. Nedjelja je najlakši dan jer odrađujem regeneracijske treninge. Ali na tjednoj bazi otplivam prosječno 20 kilometara, vozim bicikl ukupno 250 kilometara i trčim 40 kilometara. Moja sezona traje otprilike od svibnja do listopada, a sve ostalo podređeno je pripremi za natjecanja - opisao nam je Antonio.
No osim što je maksimalno posvećen treninzima i pripremama, Antonio je kondicijski trener nogometaša i košarkaša.
- Najveći problem je nedostatak vremena, ali ako radite ono što volite, kao, primjerice, ja, onda je to istinsko uživanje. Kad treniram druge sportaše, to mi dođe kao mali predah od mojeg sporta i mogu reći da mi je to jedna vrsta relaksacije od mojih treninga. Taj posao mi je izazov jer jednog dana, kad prekinem svoju karijeru, planiram postati trener. Ovo mi je prilika da se izgradim u nešto čime se želim baviti u budućnosti - rekao je Franko.
'Stručni kadar je u deficitu'
Kad je riječ o budućnosti, onda ovaj 28-godišnji Riječanin ima jasne ciljeve. Većinu ih je, kaže, do sada ostvario, ali postoji još jedan koji će, nada se, brzo ispuniti.
- Kad sam krenuo u profesionalnije vode, cilj mi je bio doći do toga da se natječem s najboljima na svijetu i njima konkuriram. Iz godine u godinu sam napredovao, pa su mi se i ciljevi povećavali. Cijelo vrijeme cilj mi je pomicanje granica i zanima me zapravo koji je moj maksimum. To je možda jedna od glavnih motivacija. Imao sam i neuspjeha, ali i to je neka vrsta škole. Trenutno mi je najveći cilj osvajanje medalje na Paraolimpijskim igrama u Parizu – kaže Antonio i dodaje da su pripreme za Pariz već počele.
Premda je do sada osvojio mnoge naslove i medalje, Antonio je najponosniji na medalju s Europskog prvenstva 2019. u Valenciji, kad je osvojio treće mjesto. Za njega je taj uspjeh bio prekretnica u karijeri jer su ga, kako kaže, tek nakon toga počeli ozbiljnije shvaćati kao sportaša.
- Zato je ključno poslati poruku mladima da sebi daju vremena i da budu strpljivi. Ali što se tiče parasporta u Hrvatskoj, najveći je problem infrastruktura. Fali bazena i dvorana, što je problem iz godine u godinu. Netko tko se može baviti samo plivanjem osuđen je na bazen, a znamo da nema bazena u svakom gradu. Istodobno svaki grad, recimo, ima nogometno igralište. Također, stručni kadar koji je voljan raditi s osobama s invaliditetom je u deficitu. Nadam se da će se jednog dana i ti problemi riješiti - zaključuje parasportaš Antonio Franko.